Najmlađi pukovnik u JNA: Sveti Vasilije me spasao smrti

Jednog letnjeg dana 1966. godine u Ostrog je banuo mlađi čovek u elegantnoj, svečanoj uniformi višeg vazduhoplovnog oficira Jugoslovenske narodne armije, sa svim gajtanima i nebrojenim odličjima na prsima.

Pomalo zbunjen mirom u svetinji, u kojoj, sem monaškog osoblja, toga dana, za čudo, nije bilo uobičajene vreve vernika i posetilaca, obratio se čuvaru ćivota Serafimu Kašiću, ne manje začuđenom pojavom neobičnog gosta:

- Ja sam pukovnik Miloš Mido Milikić, rodom iz okoline Mojkovca. I ja i sva moja i uža i šira porodica veoma poštujemo Svetog Vasilija, slava mu i milost, i došao sam da mu se poklonim, s molbom da mi omogućite i da vidim njegove svete mošti.

Dok mu je smerno objašnjavao da se svečeve mošti otkrivaju samo jednom godišnje, određenog dana i po ustaljenoj proceduri - i to u najužem krugu visokih crkvenih velikodostojnika

- Kašić je pokušavao da u očima nesvakidašnjeg vernika, visokog oficira, sigurno i komuniste, otkrije šta je kod njega izazvalo tako neobičnu želju:

- Cijenim, ipak, da Vas u ovu svetinju, pa još sa takvom neobičnom željom, nije dovela puka znatiželja već dobri i iskreni razlozi i zato ću danas po prvi put prekršiti pravilo, s molbom Svetom Vasiliju da nam oprosti grijeh - kazao je iguman Kašić, uveo ga u tesnu pećinu u kojoj se čuva ćivot i zaista mu otkrio i pokazao svečeve mošti.

U ratu 1.396 dana

Prošlo je od tada bezmalo pola veka. Miloš Mido Milikić, ako ne najmlađi partizan (pušku je uzeo i u rat krenuo prvog dana ustanka u rodnom Mojkovcu sa samo trinaest i po godina) a ono svakako jedan od najmlađih nosilaca Partizanske spomenice 1941, proslavljeni vazduhoplovni as, koji je pre 56 godina prišio i treću, pukovničku zvezdicu i bio tada najmlađi pukovnik u Armiji, još nije stigao pred Svevišnjeg i sudeći po vitalnosti i bistroumnosti i neće još zadugo:

- Imao sam samo sedamnaest i po godina kad sam, nakon četiri godine, odnosno tačno 1.396 dana ratovanja odložio oružje i sa činom kapetana 1945. zakoračio u mir - kazuje za "Vesti" ovaj krepki i vedri čovek za kojeg se nikako ne bi reklo da je dopro do samog praga desete decenije života.

- Kao ratni komesar i skojevski rukovodilac, bio sam viđen za blistavu političku karijeru, ali sam bukvalno pobjegao u vazduhoplovstvo. Sa 19 godina sam, kao kapetan, pilot-lovac, postavljen za komesara 113. lovačkog puka, kojim je komandovao major Ljubo Kojić, predratni pilot, koji se školovao u Rusiji. Te 1948. godine naš puk je bio stacioniran u Skoplju odakle smo, pored ostalog, uzlijetali sa jednog malog aerodroma i štitili vazdušni prostor tada savezničke Albanije od upada i provokacija grčkih aviona. Jednog dana, u avgustu mjesecu, nas četvorica smo se spremali da uzletimo na zadatak. Vođa eskadrile je bio Kojić, za njim ja sa mojim "jakom 3", pa još dvojica iza mene. Motori su već bili zagrijani i čekali smo samo znak vođe, odnosno da on krene, kad sam u slušalicama čuo neobičan glas: "Ne uzlijeći, staće ti motor, poginućeš..."

Pomislio sam da je to rekao neko od kolega i pomalo ljutito ih upitao ko se to tako neslano šali. Svi su se začudili i pitali o čemu je riječ. Kad sam im objasnio šta sam čuo, počeli su da me ubjeđuju da mi se to nešto pričulo.