Tuesday, January 24, 2017

IVAN IVAČKOVIĆ: I danas ljudi stoje uz “Hej Sloveni”!







Život, to je bila najveća vrednost Jugoslavije, kazao je novinar i publicista Ivan Ivačković, autor knjige “Kako smo propevali: Jugoslavija i njena muzika”.




Život, to je bila najveća vrednost Jugoslavije, kazao je novinar i publicista Ivan Ivačković, autor knjige “Kako smo propevali: Jugoslavija i njena muzika” koju je izdao prošle godine i koja je, za samo sto dana od izlaska iz štampe, doživjela tri izdanja. 
Da li je publika na promocijama knjige „Kako smo propevali“ nostalgična za bivšom Jugoslavijom?
“Da, te promocije su okupljanja nas koji smo rođeni, prohodali, odrasli i koliko-toliko sazreli u Jugoslaviji, mada dolaze i mlađi, oni radoznali, otvorenog duha koji su stigli na svet onda kada na tom svetu Jugoslavija više nije postojala. I na kraju uvek nekako svi zajedno žalimo. Ponekad i bukvalno ima suza. A ima i ponosa i prkošenja ovim današnjim poganim vremenima. U Zrenjaninu je cela sala ustala na himnu „Hej, Sloveni“, koju je otpevao Dečji hor „Čuperak“, obučen u pionirske uniforme”... 



Koje su bile najveće vrednosti života u SFRJ?
“Najveća vrednosti života u SFRJ bio je, kao što i treba da bude, sam život. Kad ovo kažem, ne govorim samo o golom životu, koji je i sam izgubio cenu tokom devedesetih, kada se nije ubijalo samo zbog teritorija, lažnog patriotizma i milionskih svota novca, već i iz čiste obesti. Govorim o tome da se u SFRJ živelo normalno, čak relativno udobno i, sve u svemu, slobodno, uprkos glupostima koje su poticale iz nižih i srednjih slojeva vlasti. Veoma retko s vrha”.


Šta su bile izrazite gluposti tog vremena?
“Tito je od sebe pravio totem oko kojeg su svi, kao Indijanci, morali da igraju i da mu se klanjaju. Ali taj totem je držao jugoslovenske narode na okupu i obezbeđivao im ugled u svetu. Jugoslavija je bila zemlja koju su drugi veoma poštovali. Nažalost, ona samu sebe nije umela da poštuje. A gluposti? Recimo, „Riblja čorba“ je osamdesetih objavila album „Osmi nervni slom“ na kojem se nalazila i balada „Prokleto sam“, lepa ljubavna pesma. I sad zamislite situaciju u kojoj ljubavna pesma biva zabranjena na nekim radio stanicama zato što je neki cenzor zaključio kako „u samoupravnom socijalizmu nema otuđenja i niko nije usamljen“. Ali te gluposti bile su malog kalibra. Mnogo je više razloga da žalimo za Jugoslavijom”.



Ima li nešto za čim ti lično žališ?
“Malo je reći da žalim. Raspad SFRJ doneo je, ne samo spolja, nego i u svima nama iznutra, takve promene da mi se čini kako sam umro, reinkarnirao se i postao neka druga osoba. Ponekad brišem prašinu sa starih ploča i gledam stare fotografije, pitajući se da li je to stvarno bio moj život. Da li sam stvarno živeo u zemlji koja je bila treća svetska sila u rokenrolu i osma u fudbalu? Da li je Džajić stvarno onako ponižavao Kamača, da li sam istinski držao palčeve Bojanu Križaju i Bogdanu Norčiču, da li su Šaper i Krstić stvarno nekad bili avangardni umetnici, jesam li se uistinu po Beogradu sudarao sa Danilom Kišom? Ili sam sve to samo sanjao?


Poštovanje
Jugoslavija je bila zemlja koju su drugi veoma poštovali. Nažalost, ona samu sebe nije umela da poštuje- istakao je Ivačković.

Inventar uspomena
Nisu ljudi nostalgični samo kod nas. Recimo, promocija moje knjige u Stokholmu je bila jako sentimentalna. Sala je bila puna ljudi koji su svojevremeno otišli iz Jugoslavije, ali Jugoslavija nikada nije otišla iz njih. Napravili smo inventar naših uspomena i vratili se u najlepše godine naših života - kaže Ivačković.

STROGO ČUVANA VOJNA TAJNA - Da li znate koje je bilo najubojitije oružje JNA?






Jugoslovenska Narodna Armija je u sastavu obalske odbrane posedovala sovjetski raketni sistem dugog dometa Obala-More tipa P- 5K Pyatyorka (NATO oznaka SS-N-3C Shaddock) tacnije njegovu mobilnu obalsku verziju nazvanu NATO kodnim nazivom SEPAL. 





Mobilna varijanta izvedena je od postojece palubne i podmornicke verzije koja je bila ugradena na veci broj sovjetskih raketnih krstarica i podmornica. Shaddock je razvijen pocetkom 60-tih i do 80-tih doživeo desetak razlicitih podverzija. 
Radi se o raketama koje su u SSSR-u i na zapadu bile klasifikovane kao nosaci nuklearnih bojevih glava, dok ih je JNA posedovala sa "obicnim" konvencionalnim, jer smo kao nesvrstana država bili potpisnici zabrane o širenju nuklearnog oružja. 
Za Sepal (Shaddock) sira javnost je saznala negde sredinom 90-tih kada je poznati vojni komentator M.Lazanski pravio reportažu o vojnim manevrima ratne mornarice gde je predstavljajuci sistem BROM (Baterija Raketa Obala-More SS-N-2C ;), spomenuo i Shaddock, ali ga nažalost nije snimio. U stvari videlo se iz daljine jedno transporno sredstvo koje je na sebi imalo ogromnu "cev" prekrivenu ceradom. Transporter-kamion MAZ je predstavljao ujedno i lanser. 





Domet rakete je 450 km i sa ovim sredstvom mogli smo kontrolisati, a i gadjati svaki cilj koji bi ušao u Jadransko more vec na Otrantskim vratima. Ako izuzmemo teški frontovski mobilni raketni sistem tipa LUNA (FROG-7) koji je bio u sastavu KoV JNA i imao domet 60 do 80 km ipak je Shaddock bio bez premca. 
Raketa je kombinovana radio i IC (infra crveno) vodjena. Naime, po ispaljenju, raketa se navodi sa kopna (do horizonta) i na sredini putanje (oko 200 km iza horizonta) primenjuje se sistem radio vodjenja sa aviona ili helikoptera. U završnoj putanji raketa koristi IC navodjenje. 





Bojeva glava (konvencionalna) iznosi oko 620 kilograma razornog eksploziva i sa tom razornom moci u stanju je da potopi svaki veci brod klase krstarice ili cak nosac aviona. Nuklearna b/g iznosila je 1 kt. 
Kao što je sada Sunburn (SS-N-22); Shaddock je svojom pojavom 60-tih na zapadu predstavljao strah i trepet, pogotovu što su rakete na sovjetskim brodovima obicno bile sa nuklearnim bojevim glavama. 
Sama raketa težila je preko 2 tone, imala je dužinu nešto vecu od 10 metara, sa precnikom od jednog metra i razmahom sklopivih krila (kao kod rakete STYX) oko 2 metra. 





Koliko i kada je JNA nabavili ovih sredstava, nije poznato. Ocigledno da je to i onda a i sada strogo cuvana vojna tajna.



Na današnji dan otišao je u istoriju NAJVEĆI JUGOSLOVEN svih vremena! A nije TITO








Na današnji dan 1985. godine prestao je da se u kragujevačkoj fabrici automobila Zastava proizvodi model “ZASTAVA 750″, odnosno u narodu poznatiji kao “fića“.




Čuveni “fića” je automobil koji se najdruže proizvodio u Jugoslaviji. Sa fabričke trake u Kragujevcu izašlo je tačno 923.487 primeraka ovog automobila, koji se proizvodio 30 godina (1955-1985).
Statistika kaže da je sedamdesetih godina prošlog veka na jugoslovenskim ulicama “fića” bio najbrojniji auto.



“Fića” je sve do 1975. bio glavno vozilo Saobraćajne policije, a koristile su ga i druge službe tadašnjeg MUP-a. Sve do kraja sedamdesetih samo se na “fići” polagao vozački ispit. 



Ovaj automobil nije bio hit automobil samo u SFRJ, već i u celom svetu. Zvanična statistika italijanskog proizvođača kaže da je na planeti voženo skoro pet miliona “fića” (4.921.626).

“Fiću” je osmislio i konstruisao italijanski inženjer Dante Đakoza. Prvi modeli “fiat 600″ i “fiat 700″ trebali su da zamene tadašnji “topolino” (fiat 500), a ubrzo je na tržište izbačen i “fiat 750″ koji je bio najpopularniji.

“Fića” je u skladu sa svojom popularnošću često bio i tema domaćih filmova, a najpoznatiji je “Nacionalna klasa” sa Draganom Nikolićem, Bogdanom Diklićem i Borom Todorovićem.


Monday, January 23, 2017

LJUBIŠA SAMARDŽIĆ: PROŠLOST U VREME TITA JE BILA BOLJA!






Ako bi se napravio rulet u kojem bi polja predstavljala najznačanije trenutke jugoslovenske kinematografije, prema teoriji verovatnoće kuglica bi se vrlo često zaustavljala na nekom polju koje ima veze sa Ljubišom Samardžićem.





Ovaj kultni glumac neodvojivi je deo evolucije filma na prostorima Jugoslavije i ne bi bilo lako naći glumca sa više antologijskih uloga i nagrada od njega. Ali ne samo zbog toga, već i zbog svojevrsne mudrosti koja mu nije dozvoljavala da u karijeri pravi gafove, može se reći da je od one retke fele čija je karijera više od glumačke umetnosti, više od igre… kao simbol jednog vremena, načina mišljenja i sistema rada, prilično drugačijih od današnjih. 
Čini se da, uprkos godinama, Ljubišu Samardžića nisu napustili entuzijazam i snovi. Tako je na svečanosti povodom otvaranja Legata Jugoslovenske kinoteke, kada je obeleženo i pedeset pet godina njegovog umetničkog rada, rekao: „Godine su godine, one donose svoje. U svakom slučaju, sanjam i dalje“. 



U toj maloj filmskoj arhivi, na diskretnoj polici u blizini ulaznih vrata – šeširi. Jedan je od njih, na primer, iz filma Smrt gospodina Goluže. Nešto niže, ispod njega je očigledno stari kalendar, jer su mu isečeni datumi i dani, sa Titovim slikama. Lik Josipa Broza je i na nekolicini od brojnih fotografija na prostranom stolu u sredini, recimo onoj koja dokumentuje premijeru spektakla Bitka na Neretvi, filma koji i danas mnogi svrstavaju u antologijske. 




„Broz je prevashodno voleo film i znao je šta znači njegov uticaj u zemlji i svetu“, reče u jednom trenutku neobavezno Ljubiša Samardžić. Fotografija sa nezaboravnim osmehom Ljubiše Samardžića kao Šurde iz Vrućeg vetra, delićem ivice ovlaš je prekrila impresivni izraz lica Crnog Roka iz serijeKuda idu divlje svinje. Čudesan, vanvremenski pogled Malog, iz filma Jutro Puriše Đorđevića, našao se na fotografiji koja je bila nedaleko od one na kojoj je zauvek zabeležen šeretski titraj oka Stanojla iz Sutjeske… 




"Liberalni kapitalizam nas nije usrećio, te sam sklon razmišljanju da je prošlost u vreme Tita bila bolja. Znalo se ko kosi a ko vodu nosi. Danas su mnogi na ulicama, štrajkova gde god se okreneš... A bestijalnih ratova je na sve strane. Čak i između zemalja članica Ujedinjenih nacija. Čovek se izgubio. Njega nema! Eto teme za film, koji verovatno nikad neću snimiti."  



Letece zvezde, ponos naseg vazduhoplovstva






 Kod nas akrobatsko letenje ima veliku tradiciju, pa i nije cudo da se odrzalo i do danas. Letece zveze od svog postanka letele su na raznim tipovima najcesce nasih vazduhoplova: J-21 Jastreb, G-2. 
Sigurno za sve nas najlepsi period letecih zvezdi jeste kada su oni leteli na nasim avionima tipa Galeb G-4.
Evo jedan video snimljen '97 na Batajnici i na Airshow Vrbas, gde se nalaze 6 letecih zvezda i DC10 avion JAT-a:






Prve postave pilota i odlični snimci akrobatske grupe "Leteće zvezde" - Flying stars,na avionu G-4: 
















JOSIP PEJAKOVIĆ: Kako da poslije Jugoslavije prihvatim ovaj jad i bedu?






Jedna od glumačkih legendi iz vremena SFRJ, Josip Pejaković govori o trenutnom stanju u kulturi naslednica SFRJ, ali i upoređuje današnje vrijeme sa vremenom dok je postojala zajednička država. 




Kako da prihvatim maćehu, jad i bedu koju nam nude u ovim državicama, rekao je Pejaković.
- To je zbog onoga što su učinili na ovim prostorima. Nemojte misliti da kritičkih tonova nema i na drugim prostorima. Sve više ih ima. Priča o korporativnom kapitalizmu i bankama pokazuje svoje pravo lice. Evo, vi u Srbiji zapomažete što vam Mađari stavljaju žicu na granicu, a oni je udaraju zato što su Ameri zagovnali na Istoku pa ti ljudi odande beže od američke tzv. demokratije, od njenog oblika ispoljavanja na vanameričkom prostoru. I moj lik u ovoj predstavi na svoj način govori o tome.



Slovite za čoveka koji se ne libi da kritički govori?
- Godinama me smatraju za kritizera američke politike na ovim prostorima jer stalno postavljam pitanja na koja ne dobijam odgovor, npr. zašto smo mi u Bosni i na Balkanu njihov nacionalni interes. Nikad mi niko nije odgovorio. Dakle, skoro su me na kraju jedne TV emisije pitali - dobro, a gde je izlaz? Rekao sam - na graničnim prelazima je izlaz iz Bosne i bosanskog pitanja.  



Vaše viđenje aktuelne situacije kod nas?

- U jednom intervjuu u Zagrebu nedavno  rekao sam da su me otac i djed učili da je Jugoslavija moja domovina. I ne znam kako sad da prihvatim maćehu i jad i bedu koji nam se nude u ovim državicama, prostačkim, nikakvim, s odurnim politikama, sa devastiranom kulturom sa bljutavim a otrovnim populizmom koji je ovladao na sve strane.
U ime naroda
-  Bavim se TV produkcijom u Bosni već deceniju. Radim dokumentarnu TV seriju „U ime naroda”. Idem po bespućima, razgovaram s običnim ljudima. U to sam uvukao sinove, suprugu. Skoro sam snimao jednog čoveka koji ima 50 koza i njima se predano bavi. Razgovarali smo o Dostojevskom, Čehovu, Džojsu, raznim stvarima koje literatura nudi. Nisam u životu sreo čoveka koji je više pročitao, i na kraju sam se bojao koja će on meni pitanja postavitim, hoću li umeti da odgovorim, kaže Pejaković.


SVEDOČANSTVA - Zašto sam volela SFRJ





-Zato sto mi je obezbedjeno srecno detinjstvo
-Zato sto sam kao dete sa svojom uciteljicom mogla i da letujem i da zimujem
-Zato sto sam osecala sigurnost i nisam pozelela da zivim u bilo kojoj drugoj zemlji





-Zato sto su me roditelji naucili da volim svoje drugove,prijatelje/ ljude
-Zato sto su me roditelji naucili da nikada, ama bas nikada ne sme da me interesuje ko je koje nacionalnosti
-Zato sto sam na fakultetu imala svetski priznate profesore od kojih sam imala sta da naucim
-Zato sto sam imala priliku da se besplatno skolujem
-Zato sto sam kao dobar student sama sebi mogla da nadjem posao
-Zato jer su se cenili ljudski kvaliteti






-Zato sto sam mogla da proputujem svoju,pa i druge zemlje
-Zato sto sam se u njoj mogla uzdici kao covek sa nekim svojim kvalitetima
-Zato sto sam mogla da obezbedim sebi solidnu egzistenciju
-Zato,zato...





I jednoga dana, tamo negde devedesetih, sve se pomracilo.Obezvredjena sam kao covek, kao....kao poslednja stetocina. Ostala sam i dalje tu da budem svedok
mnogim ruznim stvarima.
-Jos milion ''ZATO'' I ''zasto?""



OLIVER STOUN: Hilari Klinton je glupa, a Titu se divim!






U intervjuu za katarsku televiziju, čuveni reditelj Oliver Stoun je istakao da ne podnosi Hilari Klinton, pošto je izjavila da su Sjedinjene Američke Države uradile odličan posao vodeći svet, jer nakon Drugog svetskog rata nije bilo novih svetskih ratova.




- Eto, to je rekla. Ona je osorna i glupa. Uopšte nema svest da su SAD imperija i da je svaka imperija imala svoj kraj… Hilari Klinton veruje da su atomske bombe najbolji način za kontrolu sveta - rekao je Stoun, koji je istakao da je Ugo Čavez bio sjajan čovek.



- To je bio jedan izvanredan duh, njegova smrt je veliki gubitak za svet. Bio je velika ličnost za Latinsku Ameriku. Bio je nezavisan od Sjedinjenih Američkih Država - istakao je reditelj.
Ovaj Oskarovac je naveo da je fasciniran Josipom Brozom Titom.
- Sve više se divim Titu. Očito je da su stvari u Jugoslaviji počele da se raspadaju posle njegove smrti - rekao je Stoun.


BORIS DVORNIK: Za ljude ja nisam ni Boris ni Dimnjacar, za njih sam ostao Roko








PRIVATNO, Boris Dvornik je čovjek rаsloloženjа. Ili­ ili. Sreli smo gа dvа putа, u dvа dаnа. I vidjeli dvа čovjekа.
Kаd hoće­ sve hoće, kаd gа uhvаti fjаkа, mrzovoljа ­ništа neće.
Imаli smo nepriliku dа ovаj rаzgovor povedemo u nevrijeme. Prvi sаt izgledаlo je dа od cijelog poslа ništа biti neće, аli, srećom i iznenаdа ­nаišlа je smjenа rаspoloženjа...
Možda i griješimo, аli čini nаm se dа u nаrаvi imаte dostа bliskog s Dimnjačarom iz "Kapelskih kresova": što biste vi izdvojili kаo sličnost?
Dimnjačаr je po prirodi tvrdoglаv, sаmovoljаn, je li, to je čovjek, koji nа svoj nаčin vodi nekаkаv svoj rаt... Kаd bi gа trebаlo uporediti s nekom životinjom on bi bio spoj jednog dobrog medvjedа i vidre, а otprilike sаm vаm to i jа.





Dа li i vi vodite nekаkаv svoj rаt?
Je, je. Kаd je neko "slobodnjаk" kаo jа, kаd se bаvi ovim nаšim filmom punim svаkojаkih neizvesnosti, on htio-ne htio je prinuđen nа privаtno rаtovаnje. Je li tаko...?
A, u stvаri, što jа znаm, moždа i nije tаko.
Kаko to izgledа sjediti u Splitu i čekаti аngаžman?
U Splitu je lijepo i sjediti...



Ne čini li vаm se dа je Roko Prč, junаk TV serije "Nаše mаlo misto", ostаvio suviše glumаčkog pečаtа nа vаs, ne mislite li dа gа vi uvijek iznovа pomаlo igrаte?
Hoćemo li dirаti u pokojnikа? Pа, jа mislim ovаko: Roko je meni nаjdrаžа ulogа i sigurno je dа sаm u njoj dаo nаjviše sebe, а pisаo ju je čovjek, koji mene predobro poznаje.
Može se reći dа je tu ulogu Miljenko Smoje pisаo zа mene.
I, sаd, tаj utisаk dа se Roko provlаči kroz druge uloge je u stvаri krivicа mojа i Smojinа.
Televizijski gledatelji, kojih je dаleko više nego onih iz kina, pаmte me po tom Roku. Uvijek, mа što igrаo, oni pronаđu neki detаljčić, koji ih nа njegа аsocirа.
Imа tu i jedаn fenomen: dаnаs djecа od dveije-tri godine, kаd me ugledаju zovu me Roko. A onа me i nisu moglа vidjeti u toj Smojinoj seriji. Čuli su, dаkle, od svojih roditeljа zа koje jа nisаm ni Boris, ni recimo, Dimnjačar, već sаm ostаo Roko.



Dа li biste se usudili igrаti negаtivcа, biste li se pribojavаli dа vаm se neće povjerovati?
Sаmo jednom, u filmu "Dogаđaj" Vаtroslаvа Mimice igrao sаm negаtivcа. Poslije premijere moji dobri prijаtelji su mi rekli da istu grešku više nikad ne ponovim. I nisаm.



Šta uvijek mrzite rаditi?
Evo, ovo, dа rаzgovаrаm s novinаrimа. Moždа novinаri i nisu loši ljudi privаtno, аli kаd se imа poslа s njimа teško je sresti nešto gore.
Uvijek kаd rаzgovаrаn s novinаrimа, osjećаm strаšаn pritisаk nа sebe, uvijek morаm biti oprezаn, misliti i pаziti što ću reći...
Jа, u stvаri, mrzim pritiske i to je, vаljdа, zаto.



Koje loše iskustvo ne možete zаborаviti?
Imаm jа velikа iskustvа, аli slаbu memoriju zа lošа iskustvа.
Je li teže rаsplаkаti ili nasmijati publiku?
Nаjteže je izbаciti je iz rаvnodušnosti.


O ovome se nije pričalo: Fidel Castro je puno zamjerao Titu








Iako su se Fidel Castro i Josip Broz Tito više puta sastajali i imali pristojne odnose, zbog načina života Tito je nervirao Castra. 

Kubanski čelnik zamjerao mu je raskoš, uživanje u hrani, piću i zabavama te luksuznu odjeću. Sam Castro često se mogao vidjeti u vojnoj odori kako bi pokazao skromnost i bliskost s radnicima te nije mislio da je Titovo ponašanje i odijevanje primjereno.




Uz to, mislio je i da je Tito 'izdao' revoluciju prodajom oružja Fulgenciju Batisti koji je bio predsjednik od 1940. do 1944., a drugi put je na vlast došao pučem 1952. godine.

Josip Broz Tito i Fidel Castro upoznali su se 1969. u zgradi UN-a. Kubanski vođa prišao je Titu kojeg je tada poštovao, uoči njegova govora. Kasnije su uslijedili česti susreti na Brijunima i u Havani. Usprkos različitim stavovima u politici, između njih nije bilo sukova, a zadržali su bliske odnose i nakon rujna 1979. godine i samita nesvrstanih u Havani, na kojem su imali žestoke rasprave. Iako su neki analitičari smatrali da su njihova neslaganja bila igrokaz, Castro je jedan od rijetkih državnika koji nije bio na Titovom pogrebu. 



Izvor : http://www.24sata.hr/

KAKO JE CASTRO SKRATIO ŽIVOT TITU Svašta je čelnik Jugoslavije preživio, ali Castra nije. A Fidel ni u vlastitoj smrti nije uspio biti velik državnik








Castro je čak i Titu skratio život jer je zbog posjeta Havani u vrijeme napetih odnosa odgodio operaciju ugradnje premosnice u nozi. Tito se vratio u rujnu, premosnica je okasnila, uskoro je ostao bez noge, a potom je i preminuo. Svašta je u životu preživio, ali Castra nije

Fidel Castro Ruz (90) ni u smrti nije uspio biti velik državnik. Velik je onaj koji spaja i premošćuje, nije velik - makar koliko bio uspješan - onaj koji razdvaja i svađa, a evo se opet svađaju Havana koja plače i Miami koji likuje. Maršal Tito je oko svog odra mrtav uspio skupiti praktički sav svijet: došli su i oni koji ga nisu voljeli, a ipak je njegovu životnom djelu kucala smrtna ura; uspješnijemu od njega došao je iz inozemstva samo jedan. U priči o Castrovoj smrti Tito nije uljez: Castro je Titu skratio život.


Na sprovod u Havanu mogli bi odnijeti vijence oni koji Tita smatraju razbojnikom, ali im ne pada na pamet vratiti ono što su od njega baštinili (na primjer: Istru, Rijeku, Zadar...). Castro je uspio, nakon više odloptavanja, napokon izboriti da Konferencija na vrhu Pokreta nesvrstanih bude 1979 sazvana na Kubi - što je značilo da sljedeće tri godine njemu pripada dužnost generalnog sekretara Pokreta i istupanja u njegovo ime. Te 1979, uoči Konferencije u Havani, bili su posve jasni Castrovi pokušaji da Pokret nesvrstanih iz njegove izvorne izvanblokovske pozicije prikuči istočnom bloku i tako Brežnevu i njegovim saveznicima osigura nov kisik. U Danasu smo se, prateći to natezanje, sjetili da je Castrov nadimak bio Caballo (Konj), pa smo u Portretu tjedna, posvećenome tom liku, poentirali da među nesvrstanima djeluje kao trojanski konj. Izašao broj s tim portretom u utorak i isti dan, u zao čas, tajnica me - kao odgovornoga za taj dio lista - privodi glavnom uredniku Joži Vlahoviću, koga s druge strane telefonske linije riba Šime Kronja, bivši glavni urednik Narodne armije, a tada u aparatu Centralnog komiteta SKJ zadužen za međunarodne odnose. Vlahović, pristojan Zagrepčanec s Kanala, znajući da s druge strane ima Arbanasa, uvali slušalicu u ruku potpisanome grezom Splićaninu vlaške provenijencije.

Čupavi odnosi

“Kako ste smjeli objaviti da je Castro trojanski konj u Pokretu nesvrstanih na dan kad u Beograd dolazi Rafael Rodríguez [tada drugi čovjek kubanskog režima]?”, ošinuo me Kronja. “A kako ste vi pozvali Rodrígueza a da me niste na vrijeme obavijestili?”, odvratio sam kao da je bila praksa da me CK obavještava bilo o čemu. “Pa kako sam te mogao obavijestiti kad se najavio dan ranije?” “A po kojem sam Bogu ja onda mogao znati da on dolazi u subotu, kada smo to prelomili u tiskari?” Tako je patom završio moj prvi i zadnji razgovor s Kronjom, iz kojega se dalo dijagnosticirati kako je čupavo bilo s Castrovom Kubom u tom momentu.

Tito, nedisciplinirani dijabetičar, odgodio je operaciju (ugradnju premosnice u nozi) da bi stigao otići u Havanu radi kontrole štete. Ondje je još jednom izrabio svoju insomniju za tour de force, nižući bilateralne susrete s ključnim državnicima. Tako je uspio, mic po mic, preurediti Rezoluciju i u njoj i ostalim dokumentima pomrsiti račune Brežnevu o čijoj je kesi, već dobrano načetoj u tada još Tarakijevu promoskovskom Afganistanu, Castro i te kako ovisio. Totalno iscrpljen tim labuđim pjevom svoje diplomatske vještine Tito se u rujnu vratio, premosnica je okasnila, u siječnju je otišla noga, u svibnju i ostatak Tita. Preživio je svašta, ne i Castra. Sasvim dovoljno, možda, da Castru posvete neki trg, makar u Mariji Bistrici, kao ex voto.

Titova Jugoslavija skapavala je u agoniji još deset godina, totalno već na margini Pokreta nesvrstanih. Doduše, još jedna konferencija nesvrstanih održana je u Beogradu, dva mjeseca prije rušenja Berlinskog zida (pa su generalni sekretari u sljedeće tri godine bili, redom, Janez Drnovšek, Stipe Mesić, Branko Kostić, Dobrica Ćosić, naslijedio ih je Suharto, a sada je na toj dužnosti nekadašnji Rojsov kolega Nicolás Maduro, po politici bliži Castru nego svom prethodniku Hugu Chávezu: tako biva kada se vođa na vrhu, opijen visinskom bolešću, okruži diletantima koji mu pjevaju peane, jer od njega žive.

Duh ili sablast

Fidelovoj Kubi smrtna je ura otkucala još za njegova života, stigao je vidjeti kako se raspada, stigao je jetko zanovijetati, ali je znao da Kronos ždere svu svoju djecu i da je njemu Kairos minuo. Posljednjih godina nije više bio poznat kao Konj, nego kao Duh ili Sablast. Otkako se 2008 zbog bolesti povukao s dužnosti predsjednika Državnog vijeća, Castro je djelovao kao plutajuća mina u vlastitome političkom sustavu. Naime, netom se donekle o poravio, počeo je, još iz bolesničkog kreveta, telefonirati lijevo i desno, raznim funkcionarima, pitajući ih svašta, a svašta im i govoreći. Obično je to radio u sitne noćne sate, koji priliče sablastima. Kasnije je počeo ponovo izlaziti i držati govore, ne dulje od sata ili dva (daleko od svojih nekadašnjih sedmosatnih i duljih provjetravanja, koja su mu priskrbila titulu najlogoreičnijeg političara XX stoljeća; njegov također klepetavi sljedbenik i oponašatelj pok. Hugo Chávez popustio bi obično nakon petog sata). Telefona se nije odrekao - dapače, zvao je i po inozemstvima. Slao je i pisma novinama. Pisao je blog. Osporavao je sve i svašta, uključujući i popuštanje zategnutosti s Washingtonom, jednu od akcija zbog kojih je Barack Obama Nobelovu nagradu za mir zaradio makar pošto ju je dobio.

Nastojao se doimati kao čovjek s misijom i idejom. Kao onaj tko će i sa samrtne postelje poslati onaj pravi, spasonosan naputak.

Fidel Castro, ma što tko mislio o njemu, nije bio idealist u smislu da je imao ideju (vlastitu ili usvojenu) kojoj služi vjerno i dosljedno, koštalo što koštalo. Takav je, eventualno, bio “Che” Guevara - upravo zato je “Che” odavna ubijen, dok je Castro dugo bio živ, a zapravo i na vlasti, čak i kad je ostao bez formalne odgovornosti.

Imao je ideju osvajanja vlasti, koja se mogla doimati idealističkome. Gino Donè Paro, nekadašnji partizan, jedini Talijan i jedini Evropljanin u grupi koja je jahtom Granma (Baka) otišla u “desant” na Kubu, svjedočio je prije desetak godina da je Guevara (koji je mrzio da ga zovu “Che”) bio jedini striktni marksist-lenjinist na tom brodu prepunome nacionalista u punom smislu te riječi: ljudi koji su htjeli svoju naciju slobodnu od stranih krvopija. Tako su se u jahtu opremljenu za osam putnika, gdje ih je moglo s mukom spavati dvadesetak, natrpalo njih 84, kao sardine, svjesni toga da će ih barem polovica izginuti (a izginulo ih je i više). Fidel Castro nije bio marksist ni tada. Jedan od nekrologa objavljenih jučer ima pogođen naslov: “više Martí nego Marx”. Napokon, međunarodni aerodrom glavnoga grada (koji u primitivnijim društvima nosi ime onoga u koga se ugledaju: u Parizu Charlesa de Gaullea, u Rimu ipak Leonarda da Vincija) ne zove se u Havani “Carlos Marx”, nego “José Martí”, po pjesniku nacionalrevolucionaru. A i to je odlučio Fidel Castro.

Komunistička partija Kube je organizirana pod tim imenom tek 1965, poslije kubanske raketne krize. Prethodna, “prava” (i poprilično staljinistička) Kubanska komunistička partija osuđivala je braću Castro i ostale gerilce kao “avanturiste”, ali se dala pojesti kad je trijumfirao njihov nacionalistički Pokret 13. srpnja. Nacionalisti su se prozvali komunistima ponajprije zato da se - suočeni s američkom blokadom - umile jedinom jamcu svog opstanka, Sovjetskom Savezu. Utemeljeno se može spekulirati da ni Vijetnam ni Kuba ne bi ostali među posljednjim zemljama gdje je na vlasti neka (koliko-toliko tradicionalna) komunistička partija da nije bilo agresije Sjedinjenih Država na njih. Tako je Castro postao komunist naknadno, po nazivu.

Cilj opravdava sredstvo

Mi koji smo suvremenici njegove karijere, koji smo pratili još Tanjugove vijesti o gerilcima na Sierri Maestri, ulazak “barbudosa” u Havanu na Novu 1959. godinu, koji smo vidjeli kako se služio ljudima, od Dorticósa do Guevare, i kako ih se neelegantno otresao, koji smo pratili njegovo presvlačenje u komunističku kožu nedugo pošto je eliminirao sav Centralni komitet Komunističke partije, mogli smo pravodobno uvidjeti kakav je to bio karizmatični narcis, kakav kameleon.

Sa svoga školovanja u otaca isusovaca kao da je - uz retorsku egzegezu - donio samo jednu maksimu, najgoru od svih koje se pripisuju nekadašnjim jezuitima (a oni su je pakosno pripisivali Machiavelliju): “Cilj opravdava sredstvo”.

S time što su isusovci, i u najgorim svojim varijantama, imali cilj “za veću slavu Božju”, ali u skladu s Augustinovim osudama tiranije, dok im je jedno od važnijih sredstava bilo dvojstvo znanosti i nauka, što u krajnjoj crti ne može voditi u definitivno zlo. Castru je cilj bio da bude i ostane na vlasti, i to obožavan. Premali cilj i za deset puta vrednije osobe.

Da, za njegove vlasti djeca na Kubi su se školovala i imala su svoj obrok mlijeka dnevno o kakvome i dan danas mogu samo sanjati mališani iz favela i u najdemokratskijim latinskoameričkim zemljama. Da, Kuba je razvila neposrednu zdravstvenu zaštitu i vrhunsku medicinu daleko više od mnogih bogatijih zemalja (i Castrov oporavak govori o tome, iako su ga novinari na Zapadu nekoliko puta proglasili mrtvim otkako je obolio).

Apartheid je ipak ostao, nepisan ali jači nego u Sjedinjenim Državama, gdje je napokon jedan “obojeni” ušao i u Bijelu kuću, izazivajući udruženu mržnju mnogih - a na Kubi i danas na sjednicama Politbiroa prevladava dojam da se zbivaju u zemlji samih bijelaca, dok utakmice košarkaške reprezentacije pokazuju zemlju samih crnaca. Da, bio je u Politbirou i jedan crnac, dok nije izumro.

Od dolaska Castra na vlast prošlo je 58 godina, izrasle su tri generacije, djeca koja su tada išla u školu danas su djedovi - a rasna segregacija funkcionira, bez propisa, što je još gore: kao nekadašnji korzo u Prištini gdje su Srbi išli jednom stranom, a Albanci drugom.

Prije šest godina je demantirao da je Jeffreyju Goldbergu u intervjuu za The Atlantic, na upit o kubanskome privrednom sustavu i o šansama njegova “izvoza” u druge zemlje, odgovorio: “Kubanski model ne funkcionira ni na Kubi”.

Nakon svega toga tko bi se začudio da je Castro zaista slomio štap nad “socijalističkim” modelom na Kubi, tada, 20 godina otkako su presušile sovjetske pipe i kada ih nisu nadomjestile uglavnom prazne riječi iz onih muslimanskih petrolejskih tiranija koje mrze Washington kao kugu, a jedino više mrze komuniste (afganistanski mudžahidini - svi, ne samo talibani - živ su dokaz tog mehanizma)?

Ako bi zaključio da će to produljiti njegov kult, s onu stranu ipak neminovne smrti, Castro bi lako još jednom okrenuo kabanicu - duboko sam uvjeren.

Eksperiment

Uostalom, prije te - naknadno demantirane - osude “socijalističkoga” privrednog eksperimenta na Kubi, Castro je u nekoliko dana već ispalio poneku senzacionalnu rečenicu kojom se ograđuje barem od nekih elemenata svoje političke prošlosti - a i sadašnjosti.

Castro, na primjer, nije demantirao da je u razgovoru s Goldbergom osudio antisemitizam iranskog predsjednika Ahmedinedžada. To je utoliko važnije što se činilo i najavljivalo da će Kuba imati tijesne odnose s posthomejnijevskim Iranom, koji raspolaže gotovinom od svoje nafte, dakle nečim što Kubi treba hitno i dugo.

Kubanski predsjednik je i sam često osuđivao politiku Države Izrael - ali je Goldbergu naglasio da nitko nije bio progonjen kao Židovi, te da su stradali gore od Muslimana. A što bi netko tko se voli svidjeti rekao nekome tko se zove Goldberg?

Castro nije demantirao ni još jednu iznenađujuću ocjenu izrečenu Goldbergu. Amerikanac ga je pitao je li se Castru nekad “činilo logičnim nagovarati Sovjetski Savez da bombardira Sjedinjene Države Amerike?” Riječ je, naravno, o kubanskoj raketnoj krizi koja nas je držala prikovanima za televizore i radio 1962. Američki špijunski avioni otkrili su da sovjetski brodovi dopremaju na Kubu rakete s atomskim bojnim glavama, koje su mogle izravno gađati Sjedinjene Države. Svijet je bio na rubu nuklearnog rata, Amerikanci su blokirali sovjetske brodove i Kubu, svijet je strepio da će danas-sutra izbiti nuklearni rat i da smo svi zapravo mrtvi u kratkom roku, angažirao se i papa Ivan XXIII. Castro je zahtijevao od Hruščëva da bombardira Ameriku ako Amerikanci bombardiraju Kubu. Napokon su Kennedy i Hruščëv našli kompromis: Sovjetski Savez je odustao od instaliranja raketa s atomskim bojnim glavama na Kubi, a Sjedinjene Države su povukle svoje znatno ranije instalirane rakete iz Turske, odakle su oni mogli atomskim oružjem gađati Moskvu.

“Pošto sam vidio što sam vidio i doznao ono što sada znam - to nije bilo vrijedno toga” - likvidirao je prije nekoliko godina već umirovljeni Castro taj incident od kojega je svijetu zastao dah.

Mitraljez u Vatikanu

Osvrnemo li se po svijetu, primijetit ćemo da je Fidel Castro bio sve, samo ne neponovljiv.

Nezaboravan - ali na drugi način - ostaje mi još jedan detalj s Castrom, prije negoli ga je bolest natjerala u mirovinu. Prije šesnaest godina, kada je došao u uzvratni posjet sv. Ivanu Pavlu II u Vatikan, Fidel Castro je ponio mitraljez. Ne u ruci, dragom Bogu hvala, nego na plosnatoj platformi blindirana kamioneta koji je limuzinu s tadašnjim kubanskim predsjednikom slijedio kroz Rim, pa u Vatikan kroz Zvonička vrata, gotovo do samog Dvorišta sv. Damasa. Takav spektakl nikada dotad nije viđen, pa ni za njemačke okupacije Rima. Trebalo je paranojom nadmašiti Hitlera pa potegnuti mitraljez u strahu za život pod zidinama Vatikana. Ako slika govori više nego 1000 riječi, onda taj mitraljez govori više od autorizirane biografije.


Izvor : http://www.jutarnji.hr/

Sunday, January 15, 2017

Na Facebooku sam našao i druga iz JNA. Ovo je moja priča...



Tražio sam na Facebooku jednog druga iz JNA, generacija '88-'89, kojeg otad nisam vidio. I našao sam ga. Trebalo mi je pola sata. Neke druge nisam uspio naći. Ili nisu na Fejsu ili nisu živi - pomislih. Sjetio sam se i djevojke koju sam upoznao na ljetovanju prije podosta godina. Zapamtio sam joj ime i djevojačko prezime koje više vjerojatno ne nosi. Nakon nešto dužeg traženja nađoh i nju. Iako se udala i promijenila prezime, svoje djevojačko ostavila je u zagradi. Da je ljudi lakše mogu naći.

Mreže kao drugi dom
Gotovo svakome je danas lako ući u trag. Digitalne tehnologije omogućile su da svi možemo biti privatni detektiv. Neke je, doduše, malo teže naći, ali potraga tada postaje izazovnija. Znam i ljude koji nisu na društvenim mrežama ili su ondje tek toliko da im drugi ne prigovaraju zbog neprisustva. Održavaju na njima vlastiti hladni pogon, preziru ih. S nekolicinom takvih kontaktiram izumirućim sms-ovima ili ih zovem, pa po starinski usmeno dogovaram susrete. I kada su oni u pitanju opet, nažalost, pomislim: ako nisu na mrežama kao da nisu među živima. Nema slike, nema zvuka, a ni statusa. Naprosto nema dokaza života. Tako je to tamo, na mrežama. Ili bolje rečeno - u njima.

Ni sam nisam od onih koji revolveraški brzo vade mobitel, uključuju kameru i okidaju, pa snimljeno odmah objavljuju. Iako sam umrežen, i ja prezirem pretjerano ostavljanje tragova. A kada bih s malobrojnim 'neumreženima' pokušao ovjekovječiti sva ta druženja, srkanja kava i ispijanja piva znam već da bi me zamolili ili čak ljutito naredili: Ne stavljaj me tamo!  A one koji jesu Tamo, kojima su mreže drugi dom, danas gotovo bez greške dohvatiš u dva-tri klika. Za one suzdržanije koji se ne vole isprsiti na javnim profilima potrebno je dvostruko više.

Tragom lajkova
Kada slučajno u tom njuškalačkom meandriranju Facebookom i njegovim sporednim 'ulicama' kreneš pratiti trag lajkova (kao što se u visokoj korumpiranoj politici prati trag novca) nabasaš na gomilu neznanih no itekako zanimljivih ljudi. Odskrolaš malo po njihovim vremenskim crtama, baciš oko na bazične informacije, a ponajviše na galerije fotografija, pa dok si rekao 'klik' ugrubo rekonstruiraš živote potpunih stranaca. Kakvo jezivo uzbuđenje! Moguće je da tada udariš o tuđi zid pa se teatralno zapitaš: Može li se čovjek danas sakriti od svijeta? Ima li uopće potrebu skloniti se, ostati mrežno nerazdjevičen? Jer, kada te ne vide na zidu, u mreži, to je kao da znani stoje pored tebe živoga ne primjećujući te. Vidljiv si im tek tamo gdje je život sažet u zavodničke statuse, uljepšane informacije i ne nužno fotošopirane, ali uvijek pažljivo odabrane fotografije.

Ako imaš detektivskog njuha i imaginacije, život potpunog stranca možeš doslovce rekonstruirati u deset klikova. No, događa se da imaginacija i nije potrebna kada Facebook ili neka druga društvena mreža postane lovište u kojem ne vrijedi lovostaj. Ponekad je dovoljno ukucati ime i traženo lice se ukazuje.

Talijanski policajac i ruski mornar
To je na grub način saznao Luca Scata, talijanski policajac koji je 23. prosinca prošle godine u uličnoj pucnjavi ubio Tunižanina Anisa Amrija, koji je par dana ranije na božićnom sajmu u Berlinu usmrtio 12, a teško ozljedio 48 ljudi zabivši se u masu otetim kamionom. Scata je, i ne znajući na koga puca, presudio Amriju, koji je napao njega i njegovog kolegu u Milanu gdje se sklonio nakon izvedenog napada u Berlinu. Mediji su Scatu smjesta krenuli slaviti kao heroja usput mu objavivši i slike s Facebooka. Scatini nadređeni ubrzo su shvatili opasnost takve izloženosti svoga čovjeka. S javnim profilom, koji na Facebooku dođe poput otvorenog prozora ili nezaključanih vrata, mogao je biti lakom metom onima željnih osvete zbog Amrijevog ubojstva. Pa mu je smjesta, po nalogu nadređenih, deaktiviran račun na Facebooku, a on sam – kako su pisali isti oni mediji koji su ga isprva neoprezno slavili objaljujući mu slike i osobne podatke - sklonjen je na sigurno. Ima pregršt sličnih priča, možda ne toliko drastičnih i dramatičnih, u kojima se ljudima obila o glavu njihova izloženost, iskrenost ili naprosto ekshibicionizam na društvenim mrežama.

Nedavno su neki specijalizirani vojni portali prenijeli vijest o ruskim mornarima s bojnog broda 'Petar Veliki' koji su na palubi snimali selfieje, objavili ih na Twitteru i usput otkrili koordinate broda koji se u to vrijeme nalazio u vodama Mediterana pored Krete na putu prema Siriji gdje se uključio u tamošnje vojne operacije. Kasnije se nije spominjala sudbina lakomislenih mornara, no malo je vjerojatno da su prošli nekažnjeno.

Trijumf transparentnosti
Zaposlenici dobivaju otkaze zbog kritičkih ili šaljivih statusa o svojim šefovima, stranački aktivisti zarađuju ukore zbog prostačkih objava na račun političkih neistomišljenika. Neka se vozačica na jugu Hrvatske pohvalila kako joj je prometni policajac progledao kroz prste i pustio je bez kazne iako je prebrzo vozila. Njezin status smjesta su mnogi 'lajkali' i 'šerali' pa su ga, kako to nepogrešivo biva, uočili i šefovi policije koji su kaznili policajca koji nije kaznio vozačicu.

Društvene su mreže donijele trijumf transparentnosti u kojoj mnogi uživaju još nesvjesni svih njenih zamki. Tamo se neselektivno i bez jasne predodžbe o krajnjim posljedicama objavljuje sve i svašta, a bezazlenost više nije osobina mreža koje odavno nisu samo igalište premda ih mnogi i dalje tako doživljavaju. Upravo u tome leži razlog zašto ljudima u nekim profesijama koje su 'po defaultu' samozatajne ondje ipak ne možete ući u trag kao što u desetak klikova možete ući milijunima 'običnih'.

Ako znate ikoga tko radi makar i kancelarijski posao u nekoj obavještajnoj službi, pokušajte ga pronaći na društvenim mrežama. Neće ići, jer njim naprosto ne daju da tamo idu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera