Sunday, October 30, 2016

Sjećate li se 10 najpopularnijih automobila iz Jugoslavije?






Kada biste nekoga pitali koji automobil im pada na pamet kao jedinstveni simbol bivše Jugoslavije vjerojatno bi mnogi rekli da je to Yugo 45. On se tijekom osamdesetih izvozio u SAD, a tamo je doživio, blago rečeno, neuspjeh, i bio jedan od onih automobila na koje su svi gledali s podsmijehom.

No Yugo nije jedini automobil koji će starijim generacijama pasti na pamet kada se spomenu legendarna vozila popularna u bivšoj državi. Trabant, Wartburg, Zastava 750, Zastava 101, samo su neki od automobila koji su se mogli svakodnevno viđati na jugoslavenskim cestama. O popularnosti ovih legendarnih automobila govori i činjenica da su nekima od njih pojedini bendovi posvetili pokoji stih, a ponekad i cijelu pjesmu.

Kragujevac je slovio kao centar automobilske industrije bivše Jugoslavije, a mnoge tvrtke diljem bivše države počele su polako otvarati pogone stranim proizvođačima pa su tako suradnju s njima ostvarile tvrtke poput slovenskog Tomosa u Kopru ili IMV-a u Novom Mestu. Donosimo pregled najpopularnijih automobila koji su prometovali Jugoslavijom, piše Telegram.hr.

1. Yugo 45

Yugo 45 se proizvodio od 1981. godine u tvrtci Zastava Auto iz Kragujevca. Talijanska tvrtka Fiat dizajnirala je Yugo za Zastavu, a nacrt za automobil napravljen je po šasiji Fiata 127 koji je bio drugačiji po izgledu. Na europskim tržištima Yugo 45 je dobio ime Yugo Koral, a tijekom osamdesetih se izvozio u SAD gdje je proglašen i najjeftinijim autom za kupovinu. Proizvodnja Yuga obustavljena je u studenom 2008. godine.

Yugo Izvor: Yugo


2. Zastava 750 - Fićo

Zastava 750 bio je popularan po nazivu fićo. Radi se o legendarnom simbolu Jugoslavije koji se počeo proizvoditi u pogonima Crvene zastave 1962. godine po licenci Fiata 600. Ovaj automobil proizvodio se sve do 1985. godine.

fićo Izvor: Youtube screenshot


3. Citroen 2CV - Spaček

Citroen 2CV ili “Spaček” osmislio je Francuz Pierre-Jules Boulanger. Na prostorima Jugoslavije “Spaček” se proizvodio u slovenskoj tvornici Tomos koja se nalazila u Kopru.

Citroen 2cv Izvor: Youtube screenshot


4. Lada 1300

Lada 1300 nastala je na osnovi Fiata 124. Ona se proizvodila u bivšem SSSR-u, a model 1300 bio je jedan od najpoznatijih modela automobila u Jugoslaviji.

Lada 1300 Izvor: Youtube screenshot

5. Wartburg

Wartburg je dobio ime po dvorcu Wartburg u Eisenachu. Automobil se proizvodio u tvornici Fahrzeugfabrik Eisenach u Istočnoj Njemačkoj od 1966. do 1988. godine. Bio je relativno brz i prostran, a jedna od vrlina mu je bila i pouzdanost jer se nije previše kvario.

Wartburg Izvor: Youtube screenshot


6. Trabant

Trabant se proizvodio u tvornici VEB Sachsenring u istočnonjemačkom gradu Zwickau od 1958. godine. Jednako kao i Wartburg, prodaja Trabanta u Jugoslaviji bila je zastupljena još na početku 60-ih godina. Ono što se posebno isticalo kod Trabanta bila je njegova izrada jer je on napravljen od plastificiranog pamučnog otpada što ga je činilo laganim, ali i jeftinim.

Trabant auto Izvor: CNN/screenshot

7. Renault 4

Renault 4 se proizvodio od 1973. pa do 1992. godine u tvornici IMV u Novom Mestu u Sloveniji koja je danas u vlasništvu Renaulta. Radi se o automobilu koji je bio česta pojava na cestama Jugoslavije. U Sloveniji je proizvedeno 575.960 Renaulta.

Renault 4 Izvor: Youtube screenshot

8. NSU Prinz

NSU Prinz se od 1965. godine sklapao u sarajevskoj tvornici Pretis (Preduzeće tito Sarajevo) koja je bila jedna od najvećih tvornica namjenske industrije koja je poznata po pretis-loncu za ubrzano kuhanje, a u njoj je sklopljeno oko 15 tisuća automobila.

NSU Prinz Izvor: Youtube screenshot


9. Zastava 101 - Stojadin

Popularni Stojadin, proizvodio se od 1971. godine u tvrtci Zastava u Kragujevcu. Stojadin je napravljen prema modelu Fiata 600D i proizvodio se sve do 2008. godine. Osim u Jugoslaviji, Stojadin je bio popularan u Egiptu gdje se automobil sklapao na osnovi gotovih dijelova koji su stizali iz Srbije.

Zastava 101 Izvor: Youtube screenshot


10. VW Golf

Volkswagen golf se proizvodio u TAS-u (Tvornici automobila Sarajevo) od 1976. godine i u Sarajevu je proizvedeno 150 tisuća automobila. Golf je bio naročito popularan u Jugoslaviji, pogotovo Golf dvojka koji se počeo proizvoditi 1985. godine, piše Telegram.hr.

Proizvodi koje je imala svaka kuća u bivšoj Jugoslaviji





Police trgovina kakve mi viđamo danas toliko su šljaštrave i šarene u usporedbi s onima prije 30-ak godina, da bi nekim stanovnicima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u ono doba mogle izazvati čuđenje koje varira između blagog šoka i neurološkog ispada.

Istim tim ljudima prizori proizvoda na koje su bili donekle "osuđeni" prije nekoliko desetljeća danas, pak, mogu biti poput kolačića madeleine.

Šarenilo se tražilo u kapitalističkom inozemstvu, u opjevanom Trstu, Austriji, Njemačkoj... A lokalna trgovina nudila je poznate mirise, okuse, boje i oblike.

Rođeni poslije 1990., vrlo vjerojatno teško mogu razumjeti da ova monotonija može u ikome pobuditi pozitivne emocije, no onima koji su ih koristili zasigurno nisu u potpunosti odbojni.










Znate li tajnu kravice koju svi prepoznajete?








Gotovo da nije postojala kuća u bivšoj Jugoslaviji koja nije imala barem jednu posudicu ili šalicu s popularnom "Kravicom". Međutim, mlađe generacije ne znaju ni dan danas što "kravica" simbolizira, a pitanje je koliko su i stariji svjesni kako je sadržaj te popularne posudice nastao.

Sve se to dogodilo zbog "Nutelle", koja je dominirala tržištem od svog nastanka i pokušavala doprijeti do zatvorenog jugoslavenskog tržišta. I tako je početkom sedamdesetih godina u talijanskoj tvornici Ferrero u Italiji nastala Kinder Lada, odnosno recept za namaz upravo za ovdašnje tržište.

Proizvođači Nutella kreme odlučili su se probiti na restriktivno tržište SFRJ davanjem licence koprivničkoj “Podravci” za novu marku čokoladno-mliječnog namaza – Kinder Ladu.

Jedan od uvjeta da dođe do ove suradnje bio je da se Kinder Lada načini od sirovina koje koristi i tvornica Ferrero, s naglaskom na posebnu vrstu lješnjaka i mlijeka. I postala je hit - omiljeni namaz na području bivše Jugoslavije, koji očigledno ima "vrišteče obožavatelje" i dan danas.

Na Facebooku se, naime, pojavila grupa "Kinder Lada - eurokrem naseg djetinjstva", gdje se više od 11 tisuća ljudi raznježuje na fotografije šalica s kravicom, prazne tegle Kinder Lade ili reklame s kravicom zakićenom cvijećem. 

Raspadom Jugoslavije i zahvaljujući Ferrerovom preferiranju Nutelle, kojoj novonastale države otvaraju vrata, smanjuje se njihova potreba za Kinder Ladom, pa se prestaje proizvoditi.

Najbliža "rođakinja" - Lino Lada
No, koprivnička Podravka nastavlja proizvodnju kremastih namaza od čokolade pa se njena Lino Lada smatra "najbližim rođakom" ili najsličnijim klonom Kinderlade, makar na ovim prostorima. Među poklonicima Kinder Lade na Facebooku je čak provedena anketa po tom pitanju.

Je li Tito SAD-u prodao tehnologiju za put na Mjesec?







Krajem prošloga tjedna na YouTubeu je objavljen trailer za dugoočekivanu dokufikciju slovenskog redatelja Žige Virca pod nazivom "Houston, we have a problem!" - koja je u samo četiri dana pogledana više od 130 tisuća puta.

Riječ je o debitantskom filmu mladog slovenskog redatelja koji se bavi teorijom da je upravo jugoslavenska svemirska tehnologija omogućila Amerikancima da slete na Mjesec. Radnja se naime događa u vrijeme kada je SAD kasnio za SSSR-om u utrci prema Mjesecu, a navodno je istovremeno istu tehnologiju razvijala i Jugoslavija. Tito je tehnologiju međutim prodao Kennedyju i tako Amerikancima omogućio da budu prvi ljudi na Mjesecu.


"U ožujku 1961. godine Jugoslavija je prodala svoj tajni svemirski program SAD-u. Dva mjeseca kasnije, Kennedy je objavio da će SAD sletjeti na Mjesec", stoji u najavi ove dokufikcije iza koje stoji slovensko-hrvatsko-njemačko-češko-katarska produkcija. Ujedno je riječ o prvoj HBO produkciji u ovoj regiji.

Svjetska premijera filma bit će u New Yorku na Tribeca Film Festivalu, a sudeći po velikom interesu javnosti, mogao bi to biti hit, piše Index.



Omladinske akcije - jedan od najjugoslavenskijih fenomena






Omladinske radne akcije, "jedan od najjugoslavenskijih među jugoslavenskim društvenim fenomenima“, zbog kojih su do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća u ovo doba godine mjeta uz pruge, nasipe rijeka i oko tvornica vrvjela tisućama mladih, dobile su prvu sveobuhvatnu antropološku studiju pod naslovom "Svaki dan pobjeda“.

Autorica Reana Senjković s Instituta za etnologiju i folkloristiku sama nije nikada išla na omladinske radne akcije, ali kaže da ih kao osoba koja istražuje povijest obične jugoslavenske svakodnevice jednostavno ne može i ne smije previdjeti. One pripadaju skupini "najjugoslavenskijih među jugoslavenskim društvenim fenomenima", trajale su čitavu povijest socijalističke Jugoslavije i okupljale su velik broj mladih iz svih republika, u prvim godinama čak i većinu njih, ističe Senjković.

Svaka je od tih radnih akcija ogledalo društvenog trenutka u kojem se provodila, sažetak političkih planova i težnji, ali i odgovora mladih na te planove i težnje, objašnjava ona. A odgovori mladih uključuju čitav spektar, od iskrenog entuzijazma, preko otvaranja prostora diskusije u kojem su mladi poruke političkog vrha tumačili na svoj način, do, naposljetku, njihova jasnog otpora, kaže antropologinja koja je za jednu od prethodnih studija dobila godišnju državnu nagradu za znanost.

Recenzentica Maša Kolanović ocijenila je da se radi o iznimno vrijednoj kulturno-antropološkoj studiji o fenomenu radnih akcija, koja na tom području ima pionirsku ulogu, i prvoj postjugoslavenskoj studiji o fenomenu radnih akcija.

Volonterski rad višestruko pozitivno iskustvo
Radne akcije nisu izmišljene u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, nego su dio dobrovoljnog pokreta koji ima dugu povijest. Prema literaturi, prvi međunarodni dobrovoljački pokret pokrenut je 1920. godine. Cilj mu je bio obnoviti u ratu razrušeno selo Esnes-en-Argonne u blizini Verduna, a postao je simbolom pomirenja Francuske i Njemačke.

U tom su pothvatu sudjelovali volonteri iz sedam zemalja, a njegov pokretač Pierre Cérésole osnovao je i danas aktivnu organizaciju Service Civil International, posvećenu promicanju kulture mira organiziranjem međunarodnih dobrovoljačkih projekata.

Volonterski rad je visoko cijenjen u svakom sustavu odgoja i obrazovanja. Reana Senjković upućuje na znanstvena istraživanja koja kažu da sudjelovanje u takvim programima pridonosi uspjehu u školi i na studiju, razvoju društvenog i kulturnog kapitala, mentalnom zdravlju, osjećaju pripadanja široj zajednici, postizanju samostalnosti i njegovanju demokratskih vještina i stavova, te prevenira sve vrste rizičnog ponašanj

Ujedinjeni narodi proglasili su 2001. godinu Međunarodnom godinom volontera, a zapadna sveučilišta preporučaju studentima da svakako tijekom studija steknu iskustva dobrovoljnog rada.

Od obnove i izgradnje do stjecanja diploma
Prve omladinske radne akcije u poslijeratnoj Jugoslaviji služile su obnovi i izgradnji zemlje. Tijekom sedam toplih mjeseci 1946. godine, 62.268 omladinaca, kako precizno navode portali posvećeni radnim akcijama, izgradilo je 90 kilometara pruge Brčko – Banovići. Slijedila je izgradnja pruge Šamac – Sarajevo, prava socrealistička epopeja. Kroz nekoliko tjedana više nego u prethodnoj akciji, vojska od 217.234 omladinca izgradilo je 242 kilometra pruge. Potom su tisuće mladih godinama izgrađivale putove, pruge, javne zgrade i nasipe itd.

U to vrijeme, radne akcije pokazale su se idealnim poligonom za tumačenje neposredne ratne prošlosti i vizije budućnosti. Također, na akcijama se provodilo masovno opismenjavanje i osposobljavanje mladih za različita zanimanja, navodi Senjković.

Čitajući knjigu "Svaki dan pobjeda", stječe se dojam da je u prvom poslijeratnom valu radnih akcija vladala prava manija stjecanja diploma. Jedna od bilješki u toj knjizi kaže da je student Filozofskog fakulteta iz Beograda, kasnije proslavljeni sportski novinar i "tumač" uspjeha Mate Parlova, Dragan Nikitović na autoputu položio ispit za zidarskog radnika.

Kasnije je organiziranje radnih akcija imalo drugačije motive. U razdoblju kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih akcije je pokretala, prije svega, zabrinutost zbog očitog pada poleta mladih, njihove sve manje zainteresiranosti za politiku i vrijednosti koje je ona promicala, te njihova sve očitijeg priklanjanja popularnoj kulturi Zapada, kaže Senjković. O tome naširoko citira američke novinare koji su izvješćivali s radnih akcija.

U posljednjem razdoblju omladinske radne akcije bile su ponajprije u službi amortiziranja društvenih razlika, omogućujući mladima da provedu radno ljetovanje i da pritom "dožive bratstvo i jedinstvo na djelu", objašnjava ona i napominje: "Kroz čitavu povijest jugoslavenskih radnih akcija mlade je na njih ponajprije dovodila želja za druženjem. To su pokazala i mnoga sociološka istraživanja".

Umjesto natjecanja estrada
O omladinskim radnim akcijama napisane su stotine članaka, ali i romani. Među najistaknutijim književnicima koji su pisali o tome našlo se i ime Miroslava Krleže. Također su snimljeni filmovi, jedan od najpoznatijih je "Prekobrojna" Branka Bauera. Skladano je mnoštvo pjesama, možda je najizvođenija "Hej haj brigade" od Arsena Dedića.

Vođena su brojna znanstvena istraživanja. Nestor moderne hrvatske sociologije Rudi Supek sa suradnicima tijekom četiri godine anketirao je 91 brigadu s blizu osam tisuća brigadira. Sedamdesetih i osamdesetih zaredale su velike monografije o radnim akcijama.

S vremenom atmosfera natjecanja i radnih podviga sve je više ustupala mjesto atmosferi zabave i estrade. Članovi popularnog Bijelog dugmeta sudjelovali su na ORA Kozara 1976. i trojica od petorice dobili udarničke značke. Na akcijama su nastupali poznati bendovi. Primjerice, Parni valjak nastupao je na "Savi" tri godine zaredom 1979-1981. te još 1986.; Đorđe Balašević 1980., a 1986. Nervozni poštar, Animatori, Riblja čorba i Prljavo kazalište, koje je 1982. sviralo akcijašima u Kninu i Sisku…

Takav trend pratio je i sve kritičniji pogled omladinskog tiska. Beogradski list Student je 1978. napisao da treba provesti dedogmatizaciju akcijaškog života, decentralizaciju odlučivanja na akcijama, itd. Akcijaštvo nisu samo žuljevi, a još manje njihova neuvjerljiva ideologija, rečeno je ne baš niz dlaku sustavu.

Akcije su doista bile dobrovoljne
I dok kritičari često ističu da omladinske radne akcije nisu bile dobrovoljne, nego se na njih išlo pod prijetnjama raznih oblika, Reana Senjković odbacuje takve tvrdnje. Mogli bismo spekulirati o tome koliko je dobrovoljan odlazak na akcije ako ga usmjeruje očekivanje političke promocije, lakšeg upisa na studij ili napredovanja na poslu, no to ionako nije bio najvažniji motiv za sudjelovanje mladih na akcijama, kaže ona.

Na poslijeratnim akcijama bilo je slučajeva prijetnji zakonskom odgovornošću u slučaju neodazivanja na poziv, pa i slučajeva prisilne mobilizacije. Zapravo se radilo o posljedicama nesnalaženja, prije svega u lokalnim omladinskim organizacijama, koje su precijenile broj mladih koji će se odazvati pozivu na akciju. O takvim se, ipak izuzetnim slučajevima, žestoko raspravljalo na sjednicama Centralnog vijeća Narodne omladine, kaže.

Na kraju, o takvim se slučajevima čulo, i oni sasvim sigurno nisu nudili tada poželjnu sliku o mladoj i prosperitetnoj socijalističkoj Jugoslaviji, a pokazali su se i kao oružje u rukama protivnika novog režima. Dakle, sasvim ih se pragmatično nastojalo izbjeći, kaže Senjković i ponavlja da su akcije "doista bile dobrovoljne".

Predsjednički kandidat gradi drveni most
Kad su omladinske radne akcije nestale sa scene, zajedno s državnim i političkim okvirom koji ih je stvorio, počele su se javljati potvrde o njihovim pozitivnim stranama.

Profesorica s Fakulteta sporta i tjelesnog odgoja Sveučilišta u Beogradu Sandra Radenović, koja je imala važnu ulogu u samoorganiziranju njezina fakulteta za vrijeme velike poplave u Obrenovcu, istaknula je dvije važne stvari. Prvo da su volonteri pokazali veliku empatiju sa stradalnicima, i drugo, da je puno značilo to što su imali iskustvo organiziranja velikih sportskih manifestacija, a dekan Fakulteta imao je iskustvo na radnim akcija kojima se danas, kaže, smijemo.

Senjković podsjeća i na iskustvo poplava u Sloveniji u studenom 2012., kada je predsjednički kandidat Borut Pahor prepoznao promidžbeni kapacitet dobrovoljnog rada i svoju je kampanju obogatio radnom akcijom "Skupaj za skupno" - s pedesetak istomišljenika gradio je novi drveni most i sanirao poplavljene lokalne ceste.

Još ljeti 1999. godine studentska organizacija Mariborskog sveučilišta organizirala je prvu studentsku radnu brigadu (študentska delovna brigada), nakon potresa koji je nekoliko mjeseci ranije zadesio Posočje. Okupili su se i svake od sljedećih godina, pa se sada na svojim internetskim stranicama hvale "bogatom tradicijom", kaže Senjković.

Osuda zbog "jugonostalgije"
Desetljeća radnih akcija donijela su tisućama mladih iskustva koja mnogi od njih i danas opisuju nezaboravnim. No, sjećanja na radne akcije u Hrvatskoj u bitnome su obilježila ratna događanja 1990-ih, pa je pitanje mogu li sjećanja na lijepe dane mladosti izbjeći osudu zbog "jugonostalgije".

Nostalgija za prošlim vremenima ne mora imati političku dimenziju, ali "nostalgija za Jugoslavijom" je nužno ima. Kaže li se kome da je jugonostalgičar o njemu se zapravo želi reći da je "zapeo" u razdoblju prije 1990., da njegova politička uvjerenja nisu u skladu s političkim trenutkom, da je, drugim riječima, "komunjara", objašnjava autorica knjige "Svaki dan pobjeda".

Osjećaj nostalgije za životom u razdoblju socijalizma nije, međutim, posebnost Jugoslavije. U većini europskih zemalja nekadašnjeg državnog socijalizma provela su se istraživanja u kojima su brojni ljudi svjedočili da je njihova ekonomska situacija sada lošija no ranije, da se osjećaju manje sigurnima, da su se društvene razlike višestruko povećale i da se ne nadaju boljoj budućnosti, objašnjava Senjković.

Uz to, ima li se na umu jugoslavenska "meka" verzija državnog socijalizma, značajna postignuća u modernizaciji zapuštene i u Drugom svjetskom ratu razrušene zemlje, vrijednosti na kojima se inzistiralo, poput jednakosti, solidarnosti i antifašizma, jasno je iz kojih usta ili pera danas izlaze kvalifikacije o jugonostalgiji.

Te kvalifikacije dolaze od onih koji svoju političku poziciju nastoje izboriti ili održati neargumentiranom raspravom i onih koji su izrasli iz nacionalizma i sličnog spektra vrijednosti, kaže autorica knjige za koju Maša Kolanović ističe da je neophodno štivo "u ovom strašnom času prekarijata" i devalvacije vrijednosti rada za opće dobro.



izvor : http://hr.n1info.com/

Nasilje, politika i seks: Ovi filmovi su bili zabranjeni u Jugoslaviji







Na pojedina ostvarenja vlast nije gledala s odobravanjem, pa ih je stavljala u bunker. Evo nekih od tih famoznih filmova.



1. S verom u Boga

Film Mihajla Al. Popovića o stradanju srpske porodice u Velikom ratu nije prikazivan u komunističkoj Jugoslaviji

Scenario i režija: Mihajlo Al. Popović
Uloge: Ðovani Bertoto, Dimitrije Dimitrijević, Jelisaveta Dimitrijević, Boško Gligorijević, Uroš Gnjatović, Slavko Ignjačević...
Žanr: drama, ratni film
Trajanje: 42 min.
Proizvodnja: 1932.

Pojedini delovi filma su sačuvani i, kad ih danas gledamo, uveravamo se da je to bio zaista dobar film. Restaurisan je 1988. godine, kada je s velikim uspehom prikazan na festivalu u Pordenoneu.



Trgovac s kamerom

Mihajlo Al. Popović završio je Trgovačku akademiju i čekao posao u banci kad mu je poznanik ponudio ulogu u jednom patriotskom filmu. Nije imao uspjeha kao glumac, ali se zaljubio u film, pa je ostavio bankarstvo da bi postao filmski snimatelj. Neprestano noseći glomaznu kameru sa sobom, snimao je po gradu, ali je želio je da napravi igrani film. Tako je nastao „Sa verom u Boga“, prema ocjeni mnogih kritičara, jedan od najboljih filmova snimljenih za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, čak i po današnjim mjerilima. Ali, pošto je u pitanju nijemi film, nastao u vrijeme kad je publika već potpuno bila navikla na zvučna ostvarenja, ostvario je vrlo malu zaradu.

Njegovo preduzeće „MAP film“ (Mihajlo Al. Popović film) bankrotiralo je, a on je morao da rasproda svu tehniku. Postao je prvi prvi jugoslovenski „slobodni filmski radnik“. Realizovao je veliki broj reportaža i kratkih filmova, pokazujući da je jedan od najboljih snimatelja u zemlji.

Za vrijeme okupacije u Drugom svjetskom ratu nije snimao, ali je nastavio da se bavi filmom odmah po oslobođenju. Snimao je dokumentarne, ali i igrane filmove, između ostalih i „Jutro“ Puruše Ðorđevića.



Stradanje porodice

Tema filma „S verom u boga“ je stradanje jedne srpske porodice u Prvom svjetskom ratu, za vreme austrijske okupacije. Reditelj je docnije objasnio da je ideju za ovo djelo dobio kad je video ratnog vojnog invalida sa ordenom kako prosi.

Glavni junak, muž i otac porodice, odlazi u rat, gdje biva ranjen, a ženu siluju i ubijaju okupatori. Deda uspije da spase tek rođenog unuka, a kad se junak vrati iz rata kao invalid, sačekaju ga četvorogodišnji sin i komšinica koja ga je odgajila.

Godine 1950, odmah po osnivanju Jugoslovenske kinoteke, Mihajlo Al. Popović predao joj je na čuvanje nemontirane rolne svog filma. Ali on i zbog naslova i zbog „srpske tematike“, iako nikakva zabrana nije postojala, nije prikazivan.

Obnovljena verzija premijerno je prikazana na festivalu nemog filma u italijanskom gradu Pordenoneu 1988. i doživjela je ovacije. U Srbiji je prikazan na otvaranju obnovljene dvorane Kinoteke na današnji dan, 25. oktobra 1991. godine.





2. Grad

Omnibus reditelja Živojina Pavlovića, Kokana Rakonjca i Marka Bapca jedini je sudski zabranjen film u bivšoj SFRJ

Scenario i režija: Kokan Rakonjac, Marko Babac, Živojin Pavlović
Uloge: Stole Aranđelović, Slavko Simić, Miloš Žutić...
Žanr: drama
Trajanje: 80 min.
Proizvodnja: 1963.

Zabranjivanje filmova u socijalizmu bilo je pomalo neobično. Ukoliko se film nije dopao nekom političaru, jednostavno nije prikazivan - sklanjan je „u bunker“. Od 1947. do 1991. godine u Jugoslaviji je proizvedeno više od hiljadu filmova, a samo je jedan sudski zabranjen - omnibus iz 1963. godine „Grad“ Živojina Pavlovića, Kokana Rakonjca i Marka Bapca.

Odluka suda

Za razliku od drugih filmova koji su bili sporni na ovaj ili onaj način, u „Gradu“ nema ni golotinje - na šta su komunisti dugo bili posebno osjetljivi - ni političkih provokacija.
Riječ je o tri odvojene gradske priče, dosta turobne.

U prvoj je prikazan muškarac koji bezuspješno traga za smislom života i nesposoban je za pravu ljubav. On se upušta u seksualni odnos sa ženom koju sreće, ali za njega je to samo fizički čin, bez trunke emocija, poslije kojeg ostaje ponovo usamljen.

U obrazloženju sudske zabrane sadržaj druge priče ovako je predstavljen: „Druga priča ‚Srce‘ prikazuje jednog lječnika (filmu je suđeno u Sarajevu, otud ijekavica - prim. nov.) koji otpraća iz svog stana prostitutku, nakon čega posmatra sebe u ogledalu, naziva sebe budalom, govoreći da treba da se opere. U međuvremenu na ulici, kraj izloga, prikazuje jednog imbecilnog mladića, reklo bi se homoseksualca, koga žene ne interesuju i koji nakon hodanja po ulici dolazi kod doktora u stan pitajući ga kako mu se sviđa njegov novi džemper jer je to uvoz iz Italije. Istovremeno se na trećoj strani prikazuje jedan čovjek osrednjih godina s naočarima koji hoda ulicom teško dišući, da bi na kraju ušao u jedno dvorište puno radijatora, uz jedan od kojih sjeda, povijajući se i dahćući tako da se vidi da taj čovjek boluje od srca.“ (Ovaj citat i citati o drugim filmovima u tekstu, ako nije drugačije navedeno, pozajmljeni su iz knjige Bogdana Tirnanića „Crni talas“.)

Šta je smetalo

Komunistima su svakako smetali i prostitutka, i homoseksualac, i što je džemper iz Italije ljepši od našeg, a smetao im je i srčani bolesnik, za kojeg se ispostavlja da je bio kapitalista, a sada je direktor jednog socijalističkog preduzeća, koji je bolest zaradio služeći komunistima.

U trećoj priči grupa siledžija ispod nadvožnjaka u predgrađu Beograda ubija ratnog invalida, dakle partizana.

Pravosnažnom sudskom odlukom bilo je naloženo spaljivanje ovog filma, ali je originalni materijal sačuvan i danas se čuva u Kinoteci.



3. Jutro

Film o mladom poručniku nije prikazivan sve dok mu podršku nije pružio Veljko Vlahović

Scenario i režija: Mladomir Puriša Ðorđević
Uloge: Ljubiša Samardžić, Neda Arnerić, Milena Dravić, Mija Aleksić, Ljuba Tadić, Faruk Begoli
Žanr: drama
Trajanje: 84 min.
Proizvodnja: 1967.

Na festivalu u Puli, film „Jutro“ dobio je Veliku srebrnu arenu, a Puriša Ðorđević dvije zlatne: za režiju i za scenario. Na festivalu u Veneciji glumac Ljubiša Samardžić osvojio je Pehar Volpi, nagradu za najbolju ulogu, a svjetski filmski časopisi pisali su da je „Jutro“ najbolje djelo prikazano te godine na festivalu.

Prekaljeni partizan

Glavni junak - partizanski poručnik - ulazi u oslobođeni Čačak. U životu ga zanimaju samo dvije stvari - žene i fudbal. Oko njega je mnogo živopisnih likova i vreva: u danima ni rata ni mira strijeljaju se saradnici okupatora, lete glave... Nad jednom partizankom treba izvršiti smrtnu kaznu, pa pred nju izvode naoružanog zarobljenog Nijemca kako bi u času umiranja imala iluziju da je stradala od neprijateljskog metka.

Uprkos nagradama, kritike su bile gnjevne: „Kakva je to krajnje nedisciplinovana, nekontrolisana, idejno rasplinuta, anarhična, perverzna rulja koja u ovom filmu ironično, sarkastično, luciferski, gotovo kao pretnju izgovara poruku pred narodom: ‚Izmijenićemo duše naših ljudi... ‚ Kakav je to ‚partizanski poručnik‘ koji drugu, kada ovaj govori narodu da je sloboda tu, dovikuje (jer mu to smeta): ‚Nemoj da se dereš! ‚, a na groblju, prilikom sahrane, skrnavi poginulog druga jer mu i taj drug, i tuga na groblju i za njim opet smetaju u njegovom perverznom dijalogu s mladom partizankom od koje jezikom gamena nastavlja da traži da mu se poda i još je pita, pokazujući na sliku mrtvog druga koga sahranjuju: ‚Da nisi i njemu dala? ‚ Odvratno do krajnosti.“

Jutro slobode

U odbranu filma stali su neki mlađi filmski reditelji, ali i pisac Branko Ćopić: „Svak je imao svoje jutro slobode, a mnoga od njih bila su krvavija i tragičnija od Purišinog... Mnoge čistunce vređa lik partizanskog poručnika Smokija (nadimak Ljubiše Samardžića - prim. nov.) koji samo misli na ‚onu stvar‘... Ipak, živjeće ovaj narod uprkos nekim sucima koji ne vole onu stvar.“

Sudbinu filma rešio je jedan od najviših komunističkih funkcionera ondašnje Jugoslavije Veljko Vlahović kada ga je podržao u jednoj javnoj raspravi. Od tada se „Jutro“ povremeno prikazivalo na televiziji.

ČISTUNCI I SMOKI

„Mnoge čistunce vređa lik partizanskog poručnika Smokija (nadimak Ljubiše Samardžića - prim. nov.) koji samo misli na ‚onu stvar‘... Ipak, živjeće ovaj narod uprkos nekim sucima koji ne vole onu stvar“, napisao je Branko Ćopić



4. Rani radovi

Film nije sudski zabranjen, ali nije prikazivan u SFRJ. U svijetu je dobio jedno od najvećih priznanja - Zlatnog medveda

Režija: Želimir Žilnik
Scenario: Želimir Žilnik,  Branko Vučićević
Uloge: Milja Vujanović, Bogdan Tirnanić, Čedomir Radović, Marko Nikolić...
Žanr: drama
Trajanje: 87 min.
Proizvodnja: 1969.

Filmu novosadskog reditelja Želimira Žilnika suđeno je zbog „uznemiravanja jugoslovenske javnosti“, sudija je odbio da film zabrani i donio oslobađajuću presudu, ali „Rani radovi“ godinama poslije toga nigde u Jugoslaviji nisu prikazivani. U isto vrijeme film je imao projekcije u svijetu i na Berlinskom međunarodnom festivalu 1969. godine osvojio je glavnu nagradu - Zlatnog medveda.

Glavni junaci filma, tri mladića i devojka Jugoslava, u vrijeme dok u Beogradu traju studentske demonstracije 1968. godine, napuštaju svoje domove i u „spačeku“ putuju po Jugoslaviji tražeći mjesto gde postoji pravi socijalizam i gde u društvu vlada iskrenost.

Mis Srbije

Na tom putu sreću se s primitivizmom i bijedom, hapse ih i oni shvataju sopstvenu nemoć. Frustrirani što ne mogu da izvedu revoluciju, mladići odlučuju da ubiju Jugoslavu, koja je svjedok njihove nemoći. Pucaju u nju, prekrivaju je zastavom Komunističke partije, pale njeno tijelo i od cele njihove akcije ostaje samo stub crnog dima koji se diže u nebo.

U vrijeme snimanja filma tumač glavne ženske uloge Milja Vujanović bila je mis Srbije i iza sebe je imala već nekoliko uloga u kojima se svlačila. To je filmu i prije nego što je bio gotov donijelo veliku popularnost. Osim toga, u javnost su procurili dijelovi scenarija, koji su izazvali polemike. Novine su tako opisivale scenu: „Njih dvoje uvlače se kroz prozor u sobu. Jugoslava ne smije kući, ali neće ni da vodi ljubav s Dragišom. Ipak joj on svlači komad po komad odjeće, dok mu ona ‚smiruje nervozu‘ čitanjem nekakvog ne baš mnogo pametnog filozofskog traktata o stidu i revoluciji...“

Autor filozofskog traktata bio je komunistički ideolog Karl Marks.


Gola senzacija

A kad je film prikazan, kritike su bile žestoke: „Sklepati film u kojem će nago tijelo Milje Vujanović biti glavna senzacija, a sve drugo, i ono što je Žilnik htio da kaže i ono što je namjeravao da kaže pa mu nije pošlo za rukom, sporedno - nije lako! Od blata, trijara, krunjača, sredstava za kontracepciju, neukih seljaka, izmeta, bezrazložnog nasilja i tučnjava, lažiranih i pravih ubistava, hepeninga, skarednih reči, brutalnih scena praviti antiideološku papazjaniju - nije lako!“

Film je izvučen iz bunkera 1982. godine. Sudija koji je 1969. odbio da ga zabrani nikada poslije toga nije napredovao u karijeri.

ŽESTOKA KRITIKA

„Sklepati film u kojem će nago tijelo Milje Vujanović biti glavna senzacija, a sve drugo, i ono što je Žilnik htio da kaže i ono što je namjeravao da kaže pa mu nije pošlo za rukom, sporedno - nije lako! Od blata, trijara, krunjača, sredstava za kontracepciju, neukih seljaka, izmeta, bezrazložnog nasilja i tučnjava, lažiranih i pravih ubistava, hepeninga, skarednih riječi, brutalnih scena praviti antiideološku papazjaniju - nije lako“, pisala je kritika





5. Plastični Isus

Zbog poređenja maršala Tita s Hitlerom i ismijavanja ovaj film je odmah stavljen u bunker, a autor je osuđen na zatvor

Scenario i režija: Lazar Stojanović
Uloge: Tomislav Gotovac, Vukica Ðilas, Ljubiša Ristić, Mida Stevanović, Adolf Hitler, Ante Pavelić, Josip Broz Tito
Žanr: drama
Trajanje: 100 min.
Proizvodnja: 1971.

Plastični Isus je diplomski rad Lazara Stojanovića na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti.

Promjene partnera

Glavni junak je Zagrepčanin Tom, koji živi u Beogradu bez novca i bez zaposlenja i pokušava da se bavi filmom. Izdržavaju ga ljubavnice. On ne vjeruje ni u koga i ni u šta, najmanje u komunizam. Kad ga napusti ljubavnica, šašava Amerikanka, Tom započinje vezu sa ženom čiji je muž u inostranstvu. A kad ga i ona ostavi i izbaci iz stana, useljava se kod sestre njenog muža, koja ga na kraju filma ubija.

Zanimljivo je da je reditelj u filmu iskoristio i autentični snimak s vjenčanja Ljubiše Ristića, koji je kasnije, dok je film bio u sudskom arhivu, nestao. Očevi i mlade i mladoženje, snimljeni na svadbi, bili su generali JNA, a među gostima su bili i mnogi drugi visoki vojni funkcioneri...

Uz ovu priču, u osnovi nebitnu za film, Lazar Stojanović je, koristeći interesovanje svog glavnog junaka za filmski materijal, u „Plastičnog Isusa“ ubacio snimke ustaša, četnika, Hitlera i Tita i vještom montažom uspostavio poređenje između njih.

Komunističkoj vlasti posebno je zasmetao dio filma u kojem su paralelno izmontirani snimak sa studentskih demonstracija iz 1968. godine, kada milicija brutalno tuče studente u Beogradu, i kada Tom čita jedan Titov govor. Taj nesklad između Maršalove propagande i Maršalove milicije, koja nasrće na omladinu, Tom prati ciničnim smehom.

Zabranjene teme

Poslije toga Stojanović pokazuje zbunjenog Tita, samo nekoliko trenutaka prije nego što će održati jedan od svojih „istorijskih“ govora i rasturiti studentsku pobunu 1968. godine. Takvi snimci Tita nikada ni prije ni poslije toga nisu emitovani u javnosti.

To je i bio razlog zašto je film bez ikakve zvanične zabrane stavljen u bunker prije nego što je otišao u bioskope, a njegov autor osuđen na zatvor.

Otežavajuću okolnost svakako je predstavljalo i to što su u filmu otvorene do tada zabranjene teme - homoseksualnost i česta promjena seksualnih partnera. Takođe, to je prvi jugoslovenski film u kome se pojavljuje go muškarac.

Lazar Stojanović je uhapšen za vreme služenja vojnog roka i osuđen na tri godine zatvora, a politički je proganjan i tumač glavne uloge Tomislav Gotovac. Film je javno prikazan poslije pada komunizma, dvadeset godina nakon što je snimljen. Na festivalu u Montrealu 1991. godine dobio je Nagradu međunarodnog žirija i kritike.



PRVI PUT GO MUŠKARAC

Otežavajuću okolnost svakako je predstavljalo i to što su u filmu otvorene do tada zabranjene teme - homoseksualnost i česta promjena seksualnih partnera. Takođe, to je prvi jugoslovenski film u kome se pojavljuje go muškarac.





6. Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji

Zbog oštre kritike režima i iščašenog smisla za humor Josip Broz je odbio da gleda ovajfilm iako ga je dobio na poklon

Režija: Bahrudin Bato Čengić
Scenario: Bahrudin Bato Čengić, Bora Ćosić, Branko Vučićević
Uloge: Dragan Nikolić, Danilo Bata Stojković, Branka Petrić, Milena Dravić, Mića Tomić, Erika Družović, Mija Aleksić, Stole Aranđelović...
Žanr: komedija
Trajanje: 86 min.
Godina: 1971.

Josip Broz Tito bio je veliki ljubitelj filma. Dobijao je na poklon filmove od svih domaćih distributera i postoji tačna evidencija koje od njih je pogledao, a koje nije. Na spisku ovih koje nije htio da gleda nalazi se i „Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji“ Bate Čengića, snimljen prema knjizi Bore Ćosića. Ovo djelo je otvoreno kritički nastrojeno prema režimu i njegove slabosti tretira sa osobenim, iščašenim smislom za humor.

Paralele

Kritičar, pisac i rođeni brat Veljka Bulajića Stevan o filmu piše: „Tu se, na primjer, u sklopu jedne vulgarne i krajnje primitivne rediteljske koncepcije mogu vidjeti scene u kojima, paralelno sa scenama oslobođenja Beograda od strane partizanskih i sovjetskih jedinica, građani jedan drugom zavlače klistire u zadnjice ili histerične partizanke mašinkama ubijaju djevojke na ulicama, ili komesar siluje izvjesnu otmenu građanku u kadi za kupanje, ili - kao vrhunac te skitske, seljačke i neljudske najezde crvenih hordi - jedna raspomamljena partizanka koja je ‚četiri godine gladovala od onih stvari‘ siluje maloletnog buržujčića, pa, dok se mališa grči i nateže ispod tog ženskog komunističkog Raspućina, preko partizankinog izobličenog lica ide muzika i tekst naše partizanske pesme ‚Bolna leži partizanka Mara‘...“

Možda više od ostalih, tadašnjim komunističkim vlastima pritisak je digla ova scena: u tek oslobođenom Beogradu partizanski komesar u buržujski salon unosi Staljinovu glavu napravljenu od marcipana. On naređuje okupljenima da jedu „Staljinov mozak“. Predratni buržuji, komunistički agitatori, omladinci i komunisti sjede oko stola i kašikama zahvataju i jedu mozak iz Staljinove glave!

Spisak

Pomenuti Stevan Bulajić svoj je tekst završio zlokobnom napomenom: „Špica ovakvih filmova mogla bi da posluži i kao spisak imena koje društvo, u ime viših i opštih interesa, mora pozvati na odgovornost!“

Slični su bili i napisi ostalih dušebrižnika, pa je film, iako nikad nije donijeta sudska odluka o tome, povučen iz distribucije i u bunkeru je ostao sve do demokratskih vremena.

JEDITE STALJINOV MOZAK

Možda više od ostalih, komunističkim vlastima pritisak je digla scena u kojoj u tek oslobođenom Beogradu partizanski komesar u buržujski salon unosi Staljinovu glavu napravljenu od marcipana i naređuje svima da jedu „Staljinov mozak“





7. WR - misterije organizma

Za neke najbolji domaći film svih vremena nikad nije ušao u komercijalnu distribuciju

Scenario i režija: Dušan Makavejev
Uloge: Milena Dravić, Ivica Vidović, Jagoda Kaloper, Tuli Kupferberg, Zoran Radmilović, Džeki Kertis, Miodrag Andrić
Žanr: drama, komedija, dokumentarni
Trajanje: 86 min.
Proizvodnja: 1971.

Mnogi kritičari smatraju „Misterije organizma“ najboljim domaćim filmom svih vremena. Sniman je u SAD i Jugoslaviji između 1968. do 1971. godine. U Americi je snimljen dokumentarni dio filma, posvećen učeniku Sigmunda Frojda Vilhelmu Rajhu (Wilhelm Reich, otuda WR u naslovu filma), čije su knjige odlukom američkog suda iz 1954. spaljene na lomači. Rajh se bavio psihoanalizom i seksologijom.

Tužna sudbina

U igranom dijelu filma, koji se prepliće s dokumentarnim, mlada jugoslovenska komunistkinja Milena, slijedeći Rajhove ideje, pokušava da ubijedi okolinu da, uz klasnu, treba izvesti i seksualnu revoluciju. Ona se zaljubljuje u ruskog klizača Vladimira Iljiča, i ta će joj ljubav doći glave. U isto vrijeme njena drugarica Jagoda praktikuje slobodnu ljubav i mijjenja partnere.

Njih troje raspravljaju da li čovjek može da bude sretan u nesretnom društvu, a pijani radnik, u tumačenju Zorana Radmilovića, stalno im upada u riječ. Na kraju filma Rus klizač, šampion u pravolinijskom klizanju, klizaljkom odsijeca glavu Mileni.

Takve scene seksa i direktne političke izjave nisu do tada viđene u nekom jugoslovenskom filmu. Film je podigao veliku buru u jugoslovenskoj javnosti, ali i dobio odlične ocjene na svetskim festivalima.

Gole djevojke

Kod nas, Republička komisija za pregled filmova SR Srbije 1971. odobrila je prikazivanje ovog filma, ali je javni tužilac rješenje odmah opozvao. Da sudbina filma neće biti sretna, moglo se zaključiti još u vrijeme njegovog nastajanja.

Magazin Fleš zabranjen je zbog reportaže sa snimanja „Misterija“ jer se na jednoj od fotografija „vidi naga žena ispred zida na kojem se nalazi plakat s figurom Lenjina, a ispod plakata druga neodevena žena drži fotografiju Hitlera“. A kad je film bio gotov, u javnosti su prenošene izjave navodnih „prosječnih“ gledalaca. „Ja sam veoma zabrinut da ga vidi neko od mojih bliskih, pa sutra, kad iziđe iz bioskopa, treba da ga sačekuju razgolićeni muškarci ili djevojke...“, rekao je jedan. A drugi je bio ljut: „Hteo sam da pitam ko je dao pravo ovom autoru ovde da se izrugiva po jednom Staljinu na jedan drkadžijski način?“ Film je u Jugoslaviji prvi put javno prikazan 1988. u Ljubljani, pa u Zagrebu, i na kraju u Beogradu. Nikada nije ušao u komercijalnu distribuciju.

ZABRANA MAGAZINA

Magazin Fleš zabranjen je zbog reportaže sa snimanja „Misterija“ jer se na jednoj od fotografija „vidi naga žena ispred zida na kojem se nalazi plakat s figurom Lenjina, a ispod plakata druga neodevena žena drži fotografiju Hitlera“.

Tuesday, October 25, 2016

JNA na poslednjoj vojnoj paradi 1985. u Beogradu! (VIDEO)









Sila Jugoslovenske Narodne Armije viđena je poslednji put na vojnoj paradi 1985. godine u Beogradu! Demonstracija odbrambene moći tadašnje države upriličena je na Dan pobede, 9. maja, kada su oružane snage SFRJ važile za jednu od najvećih sila Evrope!

Vojne parade Jugoslovenske narodne armije održavane su najviše u periodu od 1945. do 1960. godine i to najčešće za 1. maj, Dan rada ili 9. maj, za Dan pobede nad fašizmom. Pored ovih centralnih parada u Beogradu, parade su održavane i u glavnim gradovima ostalih republika, kao i u drugim mestima, uglavnom za godišnjicu oslobođenja mesta ili nakon završetaka manevara. Prema Pravilu službe JNA, vojne parade su organizovane po naređenju Vrhovnog komandanta.

Vredno je napomenuti da su tokom 1965. godine, iz ekonomskih razloga, parade ukinute i određeno je da se one održavaju svake pete godine, povodom 9. maja Dana pobede.Parada 1985. godine u čast 40-te godišnjice pobede nad fašizmom, bila je prva vojna parada oružanih snaga Jugoslovenske narodne armije bez prisustva vrhovnog komandanta SFR Jugoslavije, Josifa Broza Tita, ali i poslednja vojna parada koju je organizovala JNA i SFRJ.

Vojne parade su tradicionalno organizovane defileom odabranih pripadnika, naoružanja i opreme oružanih snaga, odnosno svega što je činilo potencijal vojske u tom trenutku. Pored jedinica JNA, na paradi 1985. godine učestvovali su i pripadnici milicije i jedinice teritorijalne odbrane. Ukupno je je bilo 11.000 pripadnika vojske, uz učešće 760 artiljerijskih oružja, 113 borbenih i 506 neborbenih vozila.

Mesto održavanja parade je tradicionalno bio plato ispred Savezne Skupštine Jugoslavije, današnje Narodne Skupštine Republike Srbije. Tu su bila prisutna celokupna savezna i republička rukovodstva, vojni i policijski vrh, predstavnici stranih zemalja, veterani Narodnooslobodilačkog rata, kao i predstavnici najznačajnijih privrednih činilaca. Dakle, gotovo sve što je simbolizovalo državu i značaj države.

Kada se održavaju ovakve parade, treba imati na umu da se na njima nije prikazivao samo vojno-odbrambeni potencijal nego i privredni potencijal zemlje. Takođe, imale su i višestruki “propagandi značaj“, naročito na spoljnopolitičkom planu.
Tadašnja JNA je važila za četvrtu vojnu silu u Evropi..

Pogledajte video:



Da li je neko imao Tomosov Pony Express ili ga se makar sjeća?






Da li je neko imao Tomosov Pony Express ili ga se makar sjeća?




Junaci našeg djetinjstva: Ovo je ekipa uz koju su odrasle generacije






Naime, u ovom trenutku postoje najmanje četiri popularna filma ili serije koje su nastale prema fantastičnim predlošcima Marvela, DC Comicsa ili pak Image Comicsa koji nam je donio izuzetno uspješni AMC-jev projekt “The Walking Dead”.

Danas su to opća mjesta pop kulture, ali prije 30 i više godine, domaćim tržištem dominirala su neka druga imena i to nisu bili Deadpool, Spiderman, Captain America ili Thor već junaci koji su dolazili iz talijanske izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore.



Talijani su tada dominirali tržištem, a i danas su prisutni iako je nostalgija za klasicima jača od bilo kojeg novog lika koji se u međuvremenu pojavio dok je Alan Ford Maxa Bunkera i Magnusa nevjerojatan fenomen kojeg se prisjećamo barem jednom svake godine.

U svakom slučaju, ovo je tek skromni prelet i mali nostalgični osvrt za sve one koji se žele prisjetiti junaka djetinjstva.

Zagor



Zagor Te-Naya.k.a. Patrick Wilding je dio opće kulture na ovim prostorima i gotovo da nema čovjeka koji neće prepoznati ovog potomka irskih doseljenika čije ime na narječju Algonkina znači Duh sa sjekirom.

Čak i ako nikada nisu čitali strip poznat vam je njegov simbol. Junak Sergija Bonellija i Galliena Ferrija koji nastao je davne 1961., a Jugoslavija ga je upoznala tek sedam godina kasnije u broju “Nasilje u Darkwoodu”.

Iako je popularnost stripa neusporedivo manja nego prije (u najboljim danima prodavalo se preko 250 tisuća primjeraka), Zagor i njegov vjerni sidekick Chico zacementirani su u kolektivnom sjećanju ekipe s prostora bivše Juge.

Alan Ford



Malo je stripova koji su na ovim prostorima popularni kao Alan Ford. Štoviše, prilično je sigurno reći da popularnijeg stripa nema pa čak i da isti taj strip nigdje nije bio popularan kao na Balkanu gdje su crni humor i apsurd Luciana Secchija i Roberta Raviola pronašli dom i pustili korijenje.

Odgovor na pitanje zašto je strip toliko popularan vjerojatno leži u ismijavanju zapada, a možda i u činjenici da su čitatelji apsurd prepoznali u vlastitom okruženju, a to bi objasnilo i zašto je Jugoslavija jedino tržište osim talijanskog na kojem je strip pustio korijene.

Na samim počecima Alan Ford bio je centralni lik, ali ubrzo dobiva nezaboravno društvo od kojeg je zaista teško izabrati najboljeg.

Veliki Blek



Veliki Blek jedan je od starijih likova i prvi se puta pojavio još 1954. i djelo je kreativnog trojca EsseGesse (Giovanni Sinchetto, Dario Guzzon i Pietro Sartoris), a uz Zagora je drugo ime koje će mainstream stripoljupci s ovih prostora istaknuti u razgovoru o omiljenim junacima.

Inače, plavokosi grmalj zove se Yannick Leroc, sin je kraljevskog kartografa, ali rano završava u zatvoru gdje je proveo čak 18 godina života nakon čega bježi i spletom okolnosti završava kao član posade na piratskom brodu kapetana Crnog Oka. No, to je tek početak, a od kapetanske funkcije, preko druženja s plemićima i života s Indijancima, završava među traperima kojima pomaže u borbi protiv Engleza.

Društvo mu prave Roddy i profesor Occultis.

Tex Willer



Tex Willer je glavni lik popularnog talijanskog vesterna koji su stvorili scenarist Gian Luigi Bonelli i ilustrator Aurelio Galleppini, a ako vam djeluje poznato, to je zato što je nastao prema liku američkog glumca Garyja Coopera.

Iako je nastao krajem četrdesetih, tek tijekom šezdesetih postaje najpopularniji strip u Italiji, a i dan danas je najdugovječniji strip u Italiji.

Kao i svi drugi Ameri u talijanskim stripovima i ovaj je bijelac bio indijanski poglavica, a društvo mu prave Kit Carson, Kit Willer i Tiger Jack, a šarolika ekipa “operira” diljem Sjeverne Amerike.

Dylan Dog



Dylan Dog je relativno nov lik. Sredinom osamdesetih stvorio ga je talijanski pisac i novinar Tiziano Sclavi, a nastao je prema glumcu Rupertu Everettu koji ga je “kao” zaigrao u filmu “Cemetery Man” Sclavijevu romanu “Dellamorte Dellamore”, a 2011. pojavio se i film koji ćemo pokušati zaboraviti.

Popularan je otkad se pojavio na tržištu, a radnja prati siromašnog londonskog istraživača noćnih mora koji živi s pomoćnikom Grouchom i rješava neobične slučajeve uz povremenu pomoć bivšeg šefa iz Scotland Yarda, inspektora Blocha.

Corto Maltese



Kapetan i pustolov Corto Maltese djelo je pisca Huga Pratta koji ga je stvorio kao nepopravljivog idealista koji pomaže onima kojima je to najpotrebnije bez obzira na naciju, vjeru, društveni položaj i ideološke razlike.

Na svojim se se putovanjima svijetom susreće s brojnim slavnim povijesnim ličnostima, a interes javnosti zadržao je od kraja šezdesetih pa sve do danas. Prije dvije godine, aukcijska kuća Artcurial objavila je da je u nedjelju postigla “svjetski rekord” prodavši na dražbi djelo sa stripovskim junakom Cortom Malteseom za više od 390 tisuća eura.

Komandant Mark



EsseGesse 1966. objavili su prvi broj stripa o Komandantu Marku u izdanju izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore.

Smještena u vrijeme američkog rata za nezavisnost, radnja stripa prati hrabrog komandanta Mark koji predvodi skupinu domoljuba koji se nazivaju Vukovi s Ontarija i vode gerilski rat protiv Engleza.

A ako se pitate gdje su Indijanci, ne očajavajte jer Marka su Indijanci odgojili i naučili ga ratovanju, a društvo mu prave Indijanac Žalosna Sova kojem su Crveni mundiri pobili obitelj i misteriozni i samodopadni Bluff koji sa sobom vuče psa Floka koji prezire Žalosnu sovu.

Martin Mystere



Pisac Alfredo Castelli i crtač Giancarlo Alessandrini početkom osamdesetih stvorili su lik avanturama sklonog povjesničara, arheologa, antropologa, pisca i producenta kojeg možete pronaći i pod imenom Alan Dark ili Marma Manithan Martin.

martin se nakon misteriozne smrti njegovih roditelja počinje baviti proučavanjem neobjašnjivih događaja i povijesnih lokacija, a surađuje s njujorškom policijom, tajnim vladinim agencijama i bilo kime čiji ga slučaj zainteresira. Njegovu ekipu čine neandertalac Java kojeg je pronašao u Mongoliji i djevojka/supruga Diana Lombard.

Nathan Never



Strip su 1991. stvorili Michele Medda, Antonio Serra i Bepi Vigna, a radnja prati specijalnog agenta, tragičnog Nathana Nevera koji je član detektivske agencije Alfa koja je samo jedna od agencija koje se u ne tako dalekoj budućnosti bore protiv kriminala.

Strip se posebno dopao ljubiteljima SF-a, a na Neverovom meniju često se zna naći sve od političkih igara do stravičnih priča. Kroz strip se provlače brojne popkulturne reference jer Never je ljubitelj retra.

Mister No



Bonelli i Ferri 1975. stvorili su lik prekaljenog ratnika, veterana Drugog svjetskog rata koji je obišao sva ratišta i po povratku otkrio da nije u stanju uklopiti se u normalan život.

Želi samo miran život pa odlazi u Južnu Ameriku gdje prevozi turiste. No, nasilje ga prati na svakom koraku.

Inače, i Mister No dio života proveo je kao pripadnik plemena Yanoama i bio je u braku s djevojkom koju je ubio ljubomorni suplemenik.

Strip se održao sve do 2006. kada je objavljen posljednji, 379. broj.

Kapetan Miki



Kapetan Miki pokrenuo je karijeru torinskog trojca EsseGesse jer radi se o jednom od najvećih uspješnica s 500 tisuća prodanih primjeraka tjedno.

Sadržajem je bio namijenjen najmlađim čitateljima i premda se iz današnje perspektive čini kao jedan od stripova koji se nije kvalitetno odupro zubu vremena, kod mnogih je probudio ljubav prema stripu.

Miki je siroče, pridružuje se rendžerima Nevade i već s petnaest godina postaje njihov kapetan, obavlja najteže zadatke, a njegovi su prijatelji pijandure Smuk i Salaso koji mu pomažu unatoč alkoholiziranosti.

Družina od vješala i Maxmagnus



“Maxmagnus” i “Družina od vješala” djelo su autora Alana Forda i premda se nisu održali, vrijedi ih spomenuti jer mnogi su obožavali ove kratkotrajne serijale koji bez ikakve sumnje zaslužuju našu pažnju.

Moglo bi se čak reći da bi Maxmagnus danas bio još bolje prihvaćen jer uz likove među koje ubrajamo debele parazite koji žive na grbači naroda, zlog ministra financija, ulizice i ostali vladajući šljam – priča je aktualna.

Preciznije, radi se o vječno svježoj i univerzalnoj temi jer kao što kaže sirotinja iz Maxmagnusa: “Svirači se mijenjaju, ali muzika ostaje ista”.



Mandrake



Legendarni Lee Falk od malih je nogu bio fasciniran mađioničarima pa nije posebno iznenađenje da je još kao dječak stvorio Mandrakea, mađioničara koji se bori protiv gangstera, zlih znanstvenika, izvanzemaljaca i bića iz drugih dimenzija. Uz sve to, neodoljivo podsjeća na Falka.

Nešto stariji čitatelji vjerojatno su imali prilike upoznati Mandraka, njegovog pomagača Lothara i zaručnicu Nardu, a pronašao je dom i u drugim medijima (radio, filmovi, televiziji i u kazalištu).

A spomenula ga je i Disciplina kičme.

Modesty Blaise



Iako se pojavljuje na profilnoj fotografiji svake desete žene na Facebooku, Modesty Blaise najveću je popularnost doživjela tijekom osamdesetih.
Ona je pametna, ona je seksi i odgovor je Petera O’Donnella i crtača Jima Holdawaya na nedostatak snažnih ženskih likova, a uz sve to, izgledao je savršeno i bio odlično napisan. Nažalost, svi filmovi snimljeni prema predlošku su smeće, ali to ne umanjuje kvalitetu originala.

Strip koji se prvi puta pojavio 1963. i prati snalažljivu junakinju koja se spletom okolnosti nađe na čelu nade koju s vremenom pretvara u međunarodnu organizaciju naziva Network.

Kit Teller



Ljubitelji vesterna vjerojatno su voljeli malog rendžera Kita Tellera kojeg su 1958. stvorili scenarist Andrea Lavezzolo i crtač Francesco Gamba.

Osim što ga nisu odgojili Indijanci, Teller se od ostalih junaka razlikuje i po svojoj naivnosti i činjenice da često izvlači deblji kraj, a mnogi pamte i njegovu ekipu koju čine Frankie Bellevan, Annie Četiri Pištolja, Clarettu, Crnu Munju ili psića Terryja.

Predrag Đurić za Stripovi.com podsjeća da je Mali rendžer izlazio kratko u Dnevnikovoj Zlatnoj seriji, a potom isključivo u Lunovom Magnus Stripu te da je gotovo nemoguće pratiti kronološki redoslijed serije. Brojevi su (na svu sreću uglavnom na početku serijala) izlazili bez ikakvog reda, epizode su rezane i ubacivane kao dodaci drugim stripovima ili kao glavne priče, a neke epizode nismo nikad ni vidjeli.


Mnogima je ostao samo neostvarena želja iz djetinjstva, a onaj ko ga je imao bio je glavni






Mnogima je ostao samo neostvarena želja iz djetinjstva, a onaj ko ga je imao bio je glavni :


Nekada gola i vrela: Sada je baba, a kako je izgledala na spotu koji je zapalio Jugu (VIDEO)







Vesna Zmijanac još u doba stare Juge važila je za seks simbol. Njena ljepota, atraktivnost i nastupi bili su nezaobilazna tema mnogih medija.

Godine 1994. Vesna se pojavila u jako zavodljivom izdanju u spotu za pjesmu ‘Idemo na more’ koju je tada otpjevala sa Rambom Amadeusom.

Pjesma i spot bili su dosta ispred svog vremena kako možete i samo vidjeti:





Thursday, October 20, 2016

SFRJ Jugoslavija









Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) je bivša jugoslovenska država koja je postojala od kraja Drugog svetskog rata, sve dok se nije raspala tokom građanskog rata izmedju 1991 -1995.g. Ona je bila socijalistička država koju su činile teritorije Socijalističkih Republika:

   Slovenija

    Hrvatska

    Bosna i Hercegovina

    Srbija (sa pokrajinama Vojvodina i Kosovo)

    Crna Gora

    Makedonija


Formirana je na konferenciji AVNOJa u Jajcu, (od 29. novembra do 4. decembra 1943.) godine kao naslednica Kraljevine Jugoslavije pod imenom Demokratska Federativna Jugoslavija.

29. novembra 1945. godine menja ime u Federativna Narodna Republika Jugoslavija, dok je 1963. godine konačno promenila ime u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Glavni grad SFRJ bio je Beograd. SFRJ se graničila sa Italijom i Austrijom na severozapadu, Mađarskom i Rumunijom na severu, Bugarskom na istoku i Grčkom i Albanijom na jugu. Zapadni deo republike je izlazio na Jadransko more.

Prvi predsednik posleratne Jugoslavije je bio Ivan Ribar, a predsednik Vlade je bio Josip Broz Tito.  1953. godine, Tito je postao predsednik, a 1974. godine je proglašen za doživotnog predsednika.

Jugoslavija je 1948. izbačena iz Informbiroa zbog nepristajanja da prihvati sovjetsko vođstvo u socijalističkim državama.

Vojne zastave JNA:



Za razliku od ostalih evropskih socijalističkih zemalja, SFRJ nikada nije bila članica Varšavskog ugovora, i održavala je bliske veze sa zapadnim vladama. SFRJ je bila osnivač (1961.g) i jedan od najvažnijih članova Pokreta nesvrstanih. Upravo zbog tog balansa između istoka i zapada, uživala je visoki ugled u svetu.

SFRJ je bila zemlja "samoupravnog socijalizma", sa jednopartijskim delegatskim sistemom predstavljanja, planskom privredom i specifičnim sistemom tzv. radničkog samoupravljanja.

Najznačajnija promena u granicama SFRJ se desila 1954 - Londonski memorandum, a susedna Slobodna Teritorija Trsta ukinuta Osimskim sporazumom1975.g Jugoslovenska Zona B, koja je pokrivala površinu od 515,5 km2, je postala deo SFRJ. Zonu B je već prethodno okupirala Jugoslovenska armija