Trojica mladića iz Rijeke u dva mjeseca prošli su deset zemalja u Yugo Koralu 55 iz 1989. godine.
Nakon dva mjeseca putovanja i prijeđenih 18.000 kilometara kroz deset zemalja u Yugo Koralu 55 iz 1989. godine, Alan Ford Adventure Team, koji čine tri mladića iz Rijeke, vratio se nedavno u Hrvatsku.
Na put od Mongolije i natrag, prijatelji Filip Jakovac, Marino Rempešić i Aleksandar Puača krenuli su sredinom srpnja, na tragu pravila egzotične utrke starih i neadekvatnih automobila Mongol Rally, ali svoju su avanturu osmislili i proveli neovisno.
Yugo 55 Koral, nazvan R2DT ili Arti od milja - po kultnom robotu iz Ratova zvijezda - sa svojom je posadom na put krenuo iz Rijeke i do Mongolije prešao Hrvatsku, Srbiju, Mađarsku, Ukrajinu i Rusiju.
Vize i pokušaj puča promijenili rutu
Na povratku su "pregazili" još i Bjelorusiju, Moldaviju, Rumunjsku i vjerojatno najegzotičniji dio avanture - Transnistriju.
AVANTURA S HUMANITARNIM ELEMENTOM
Osim avanturističkog, ovaj pothvat imao je i humanitarni karakter, a to je skupljanje novca za azil za ptice u Zaprešiću kod Zagreba, gdje su smjestili galeba Živka, kojeg je Filip spasio pronašavši ga ozlijeđenog krila. Za priču koja ih je odvela preko pola svijeta i natrag novac su prikupljali od sponzora i donatora poput Maraske, koja je pokrila humanitarni dio, a na kraju su na cijelu avanturu potrošili 8.000 dolara.
"Gorivo, vize, auto, registracija, hrana, smještaj, suveniri itd. Sve uključeno. Nije to toliko ni puno kad se pogleda da nas je troje i da je put trajao dva mjeseca, a krenuli smo od praktički ničega. Ne praktički, nego baš ničega. Sponzori su nam tu jako puno pomogli", kaže Aleksandar.
No, plan je prvotno bio ambiciozniji - uključivao je i Turkmenistan, Uzbekistan, Kazakhstan... pa preko Irana do Kine i Mongolije.
No, naišli su na probleme s vizama te su na kraju morali zaobići nekoliko država i krenuli su gornjom rutom, preko Rusije, želeći zaobići Kavkaz preko Bugarske i Turske.
No, svega 30-ak kilometara nakon Beograda Jakovac je rekao da uključe radio i došlo je do nove, drastične promjene plana.
"Vijesti i priča o vojnom udaru u Turskoj. Stali smo na obližnjoj pumpi zabezeknuti i skužili 50 auta parkiranih na pumpi iz Njemačke, Austrije, Švedske i 'more' Turaka zabrinutih lica kako slušaju vijesti. I što ćeš - okreni se, prespavaj u Beogradu i idi preko Ukrajine", priča Jakovac.
Na kraju im je bilo drago jer je Yugo od težine bio "slizan" s tlom pa su ionako strahovali hoće li uspjeti svladati puteve i ceste Turkmenistana, Uzbekistana...
Mongolija - odmor od Zapada
Njihovo odredište Mongolija je, kaže Rempešić, "više nego čudna, a normalna" zemlja - pruža odmor od života zapadnjačke svakodnevice.
"Nema mobitela, nema signala - samo koze, jakovi, konji, krave i ovce. Ljudi su sjajni, premda se većinom nismo sporazumijevali, osim rukama i nogama. Ma samo da je dobra energija, to svatko kuži. Osmijeh zaista otvara sva vrata. Došli smo do grada Ulgi, tamo ostavili Artija i unajmili agenciju da nas vozi dalje. Ceste te godine su bile neprohodnije nego inače", kaže Rempešić .
Stari Yugo posebna je priča - Puača kaže da nisu imali nijedan kvar, iako su otpočetka bili paranoični na svaki čudan zvuk.
Problem su bile samo dvije probušene gume što je, navodi, bilo za očekivati jer su dopuštenu masu prebacili za više od 100 kilograma, pa su se zadnje izlizale.
Nadali su se stići barem do Mongolije ako već neće moći nazad, no nisu imali "plan B". Snašli bi se, kažu, ali strahovali su od sankcija ako vozilo ostave.
"U Mongoliji su uveli kaznu do 5.000 dolara ako pustite auto u zemlji i to su napravili zbog sudionika Mongol Rallyja, koji su to često činili. Ostave auto usred ničega kad 'crkne' i zapale ga".
Umjesto 'kuće', šator za pokrivanje
U Yugu su spavali 15 noći i to nikome ne preporučaju. Za težak san i sami su krivi - zaboravili su šipke pa su se šatorom tek pokrivali, a Puača je izgubio vreću za spavanje pa je netko po principu rotacije uvijek morao spavati u automobilu. No, snalazili su se i na druge načine.
'U SUROVIM UVJETIMA NEMA SEBIČNOSTI'
Ljudi su, kažu mladi Riječani, posvuda bili ljubazni, a i oni sami svemu su pozitivno pristupali. Hranili su se gdje su stigli - sendviči s benzinskih postaja, trgovine, restorani uz put. U Mongoliji su, kaže Aleksandar, jeli samo sir i meso - ovčetina, janjetina, bravetina - i pili mlijeko. Od jutra do sutra. Povrća i voća, kaže, nema jer se uvozi.
"Sir i meso mi izlaze na uši. Mongolija je zemlja gdje vegetarijanci uđu, ali ne izađu. No, ljudi su sjajni i sve dijele s vama. Bili smo u nekoj jurti spavali i ujutro su nas zvali kod sebe na doručak, a kasnije na ručak i večeru. Sporazumijevanje osmjesima, rukama i nogama. Svi su sretni i topli, nemaju puno, a daju i to što imaju. U tako surovim uvjetima nema mjesta sebičnosti".
Možda najneobičnije mjesto na kojem su se našli je Transnistrija, s glavnim gradom Tiraspolom. Radi se, kaže Filip, o samozvanom dijelu Moldavije s kojom je bio i u oružanom sukobu i koji živi zasebno, s autokratskom vladom i jakim policijskim sustavom.
Na najširem dijelu Tansnistrija je široka 20 kilometara, a dugačka koliko se proteže uz rijeku Dnjestar. Na granicu su stigli gotovo bez novca, iako upozoreni na mito.
"Ja automatski slijedim svoja tri pravila - nevjerojatno ljubazan, nevjerojatno pozitivan, nevjerojatno glup - to uvijek pali. Znate li ruski? Ne. Znate li engleski? Ne. A što znate? Hrvatski. I pričaju oni meni nešto o tome gdje idem, što planiram raditi, a ja samo sliježem ramenima i smijem se. Granični policajac se smije, uzima papire i sam popuni sve", kaže Jakovac.
Začudna Transnistrija
"Prvu smo noć prespavali kod našeg prijatelja Leonida koji nam je odmah ponudio smještaj nakon što smo zaustavili njega i još dvoje njegovih prijatelja na cesti i pitali ih za smjer prema jednom hostelu. Još smo jednog momka pitali za smjer prethodno i on i njegova ekipa su nas doslovno odvezli do tamo. Ljudi su nevjerojatno ljubazni".
Odmah dalje od glavne ulice Tiraspola, opisuje Jakovac, ulice su mračne, s kućicama u nizu i kanalićima za vodu, koje podsjećaju na slavonska sela.
Na električnoj energiji se štedi - osvijetljena je samo glavna ulica i nekoliko monumentalnih spomenika. Svuda se nalaze slike predsjednika. "Ulice su prilično puste. Ima ljudi, ali ne previše. Zdanja su monumentalna, ali potpuno socijalistička".
Na komunistička vremena, kaže, podsjeća i navika dijela stanovnika da ne zaključavaju vrata. No, ubrzo su upoznali lokalne 'običaje' - nakon objeda u restoranu i konjaka po kojem je ta zemlja, kaže Jakovac, poznata, nastavili su dalje te povezli i Leonida dio puta.
Za upravljač je sjeo Puača koji nije pio, no ubrzo ih je dostigao policijski automobil s upaljenim sirenama.
Iskustvo s mitom i korupcijom
Policajci su zatražili su da ih slijede u postaju, rekavši da su u problemu jer je Puača pio, na što su Riječani odgovorili da je popio dvije boce piva večer prije.
Za vožnju pod utjecajem alkohola, rečeno im je, kazna je 2.000 dolara, tjedan dana pritvora i oduzimanje vozačke dozvole na dvije godine.
POTREBA KONTROLE NAJVEĆI NEPRIJATELJ
Sve zemlje koje su prošli, kaže Filip, ostavile na njih odličan dojam, ali nisu usporedive. "Svaka za sebe je potpuno drugačija. Ovo je kao i svako drugo putovanje - otkrivenje i spoznaja za sebe. Toliko toga vidite, čitate i čujete o stranim zemljama, drugim ljudima, ali sve to pada u vodu dok sami to ne vidite".
I dok Rusiju ističe kao zemlju velikih kontradiktornosti, u Ukrajini se osjeća nesigurnost ljudi pogođenih ratom, no sustav funkcionira. Impresionirao ga je mir Mongolije. "Ljudi opušteni i normalni. 30 posto stanovništva zemlje je nomadsko. Zemlja je kao pola Europe po veličini, a stanovnika ima nešto više od Slovenije. Tako nešto nisam doživio nikada. Da sam toliko daleko od civilizacije, a opet da sve funkcionira u savršenom redu. Želja za kontrolom vam je tamo najveći neprijatelj".
Putnici se odlučuju na vađenje krvi, na čuđenje policajaca koji su, tvrdi Jakovac, tražili 200 eura, uvjeravajući ih da će pretraga detektirati alkohol.
"Dotad sam bio flegma, ali odjednom mi se javilo zrno sumnje u moju teoriju. Što ako imaju potkupljene i doktore i krivotvore nalaze krvi", pitao se Jakovac.
Puača je s policajcima otišao u bolnicu, no vratili su se, a da nisu ušli u nju. Policajci su sada tražili 100 eura. Potom ponovno put u bolnicu jer su mladići odbili. I opet su zatražili novac.
"Aleksandar im je dao 20 ukrajinskih grivni (blizu osam eurocenta), tri ofucana dolara koje nitko nije htio primiti i pet eura u sitnišu i rekao da je to sve što ima. Samo su se pogledali, uzeli pare, dopeljali ih ovdje bez riječi i rekli da ovo nikome ne govore jer će imati ozbiljnih problema. Pa to su valjda rekli ne zato da netko ne sazna da su korumpirani - jer to su očito svi - nego zato što ih je sram da su pristali na tako malo", zaključuje Jakovac.
Iduća avantura - Afrika ili Australija
Nakon što su se rastali od Leonida, prešli su u Moldaviju koju su prošli uz manje razgledavanje glavnog grada, a Rumunjsku su "preletjeli" da bi stigli na vrijeme kući, prespavaši u Beogradu kod prijatelja.
Nakon povratka, Rempešić kaže kako mu je avantura promijenila život i sada mu se sve čini moguće.
"Vidim da sam tolerantniji za početak. Puno stvari mi više nije bitno što mi je nekada bilo, više cijenim prijatelje i obitelj, jedva sam ih čekao vidjeti. Sljedeći put ću ih povesti sa sobom", kaže Rempešić.
A novi put već se planira - dvoume se između Afrike i Australije.
"Vidjet ćemo, no mislim da će Australija prevagnuti. Nadamo se ići kroz narednih godinu i pol. Svi trojica se slažemo da s Artijem želimo obići sve naseljene kontinente do 35 godine naših života, ali da nas ide još više. Pripremamo i neki rally domaće produkcije. Vidjet ćemo", zaključuje Rempešić.
Izvor : http://balkans.aljazeera.net/
No comments:
Post a Comment