Vojska je kriva što državnim udarom nije spriječila razbijanje Jugoslavije

Vojno rukovodstvo JNA snosi odgovornost što nije izvršilo državni udar, što je dozvolilo da nacionalističke vođe i separatističko ponašanje dviju zapadnih republika gurnu JNA u ruke srpskog nacionalizma, koji je JNA beskrupulozno iskoristio u međunacionalnom ratu i na kraju odbacio.

branko mamula

Dvadeset godina poslije raspada ili razbijanja SFRJ još postoje dileme da li je sve moralo da se dogodi baš tako krvavo i nesrećno. Da li su narodi nekadašnje Jugoslavije mogli da se raziđu relativno pristojno, bez razaranja, da li je moralo da dođe do ratova, da bi sada, poslije svega, ti isti narodi opet morali da traže puteve neke nove saradnje? Je li Jugoslavija, zapravo, bila paradigma vijeka na ovim prostorima?

Admiral flote u penziji Branko Mamula jedan je od posljednjih živih najviših vojnih rukovodilaca bivše SFRJ, svjedok relevantnih događaja u političkom i vojnom vrhu zemlje, čovek koji zna šta se sve događalo u predvečerje raspada nekadašnje zajedničke države.

Admiral Mamula bio je načelnik Generalštaba oružanih snaga SFRJ i savezni sekretar za narodnu odbranu, odnosno ministar odbrane, a na toj funkciji je penzionisan 1988. godine. U trenutku kada je otišao u penziju JNA je imala pod oružjem 336.000 vojnika, podoficira i oficira. Danas živi u Tivtu i ima 90 godina.

Admirale, kako danas gledate na tragediju Jugoslavije, da li smo se mogli drugačije razići?

Jugoslavija se nije raspala, ona je razbijena. Vatre su potpaljene u kući, a vatrogasci su, umjesto da pomognu da se požar ugasi, srušili kuću do kraja. Mi iz JNA htjeli smo da se Jugoslavija sačuva i reformiše u mirnim uslovima, jer smo procjenjivali da sve drugo vodi u rat, ali mi nismo imali vlast u SFRJ. Vlast je bila u republikama, a na nivou savezne države vlast, ako je i postojala, bila je u rukama dvaju predsjedništava: države i partije, zapravo partije prije svega. Zato je i najveća odgovornost za sve ono tragično što je proisteklo iz razbijanja Jugoslavije na onima koji su držali vlast.

Kolika je odgovornost vrha JNA za tragične posljedice razbijanja države?

Vojno rukovodstvo JNA snosi odgovornost što nije izvršilo državni udar, što je dozvolilo da nacionalističke vođe i separatističko ponašanje dviju zapadnih republika gurnu JNA u ruke srpskog nacionalizma, koji je JNA beskrupulozno iskoristio u međunacionalnom ratu i na kraju odbacio.

Vaša lična odgovornost za sve to?

Ima stvari koje sam morao da uradim, a nisam uradio, vjerovao sam da se retrogradne snage iz najtamnije prošlosti naših naroda, sa svojim nacionalističkim ratnim zastavama, mogu i moraju zaustaviti i nije bilo razloga da JNA to ne učini. Verujem da bi u tome, da je to učinjeno na vrijeme, Armija imala i podršku većine svih jugoslovenskih naroda. I da bi krajnji ishod bio neuporedivo bolji od onog što su građani Jugoslavije poslije doživjeli. Meni i mojoj generaciji ostaje da ponesemo odgovornost za sve ono što se moglo, a nije uradilo da ne dođe do najtragičnijeg ishoda. JNA je morala da preuzme odgovornost kada su institucije države zatajile.

Bili ste na poslednjem sastanku vrha JNA s Titom, 22. decembra 1979, u Karađorđevu. Šta je tada rečeno?

Josip Broz Tito

Na Dan JNA Tito se loše osjećao, sve se svelo na prigodan pozdrav generala Ljubičića i zajednički ručak, ali dan ranije, na sjednici Savjeta narodne odbrane, na kojoj su bili prvi ljudi federacije, republika i pokrajina, JNA i TO, naravno i maršal, kao načelnik Generalštaba podnio sam referat o stanju u oružanim snagama. Stanje u društvu ocjenio sam kao negativno, iznio sam to kao upozorenje na posljedice, u opreznom kontekstu šta se sve može dogoditi u vremenima poslije Tita. Naravno, to sam vrlo fino formulisao, ali Tito je sve pažljivo saslušao. Bilo nam je važno da on o tome zauzme stav. Uglavnom, moje ocjene niko odmah nije komentarisao, jer je predsjednik SIV-a Veselin Đuranović nepredviđeno istupio odmah poslije mog referata, zatraživši devalvaciju dinara i novo zaduživanje zemlje kod MMF-a. Tito je odbio i jedno i drugo, Đuranović je ponudio ostavku, Tito se naljutio i završio sastanak. Situacija je bila neprijatna, posljednja prilika da pred svima i maršalom diskutujemo o tome kuda ide zemlja. To je prošlo, jer Tito je odmah zatim otišao u Klinički centar u Ljubljani. No, Tito je u svakom susretu s nama iz JNA uvek naglašavao da se SFRJ mora očuvati i odbraniti.

Posjetili ste zatim Tita u vrijeme njegovog liječenja?

Da, vidjelo se da prolazi svoj križni put. U jednom trenutku se našalio: „Kako bi izgledalo da ja kao vrhovni komandant izađem pred Svetog Petra na jednoj nozi i raportiram da sam konačno stigao“. Ona poznata njegova crna kožna torba stajala je uz uzglavlje, u torbi je bio i pištolj. Admiral Kostić, njegov ađutant, pokušao je tu torbu u vrijeme bolesti da skloni, ali Tito to nije dozvolio.

U to vrijeme na našim granicama Sovjeti su gomilali trupe.

Da, imali smo iskustvo sa 1968. godinom kada su Sovjeti intervenisali u Čehoslovačkoj, a nama je trebalo previše vremena da se mobilišemo za eventualnu odbranu od sovjetske invazije, prosto nismo tada bili trenutno spremni. U vrijeme Titove bolesti čak sedam sovjetskih divizija bilo je u Mađarskoj i mi smo se tada, poučeni iskustvom iz 1968, spremili za ozbiljnu odbranu. Negdje u jesen 1980. bio nam je u posjeti načelnik Generalštaba Mađarske general Ištvan Olah. Razgovarali smo i o događajima od prije nekoliko mjeseci. Rekao mi je da nije bilo nemoguće da nas snage Varšavskog ugovora tada napadnu iz Mađarske, pri čemu bi mađarska armija izvršavala svoje obaveze što ni on, niti mađarsko rukovodstvo ne bi mogli da zaustave. Ali me je uvjeravao da bi on, Ištvan Olah, našao načina da me na vrijeme obavijesti o svemu. On je bio sjajan čovek i oficir, nisam o tom razgovoru širio dalje, jer smo već bili izbušeni kao rešeto i nisam htio da upropastim iskrenog prijatelja.

Kako to mislite izbušeni kao rešeto?

U julu 1976. Tito me je pozvao u Užičku. Tražio je da mu predložim novog ađutanta, predložio sam mu admirala Vilovića, prihvatio je. Onda me je iznenada upitao: „Recite, Mamula, ima li izdaje u vrhu Armije?“ Dobro sam zapamtio svaku njegovu riječ. I bio sam iznenađen. Kao na filmskoj traci prevrtio sam u mislima sve događaje u Armiji koji bi mogli biti razlog da se Tito zabrine. Maršal je osjetio da se mučim, prošetao je po kabinetu i onda sjeo za radni sto. Pokušao sam da ponovim neke ocjene koje su generali Ljubičić i Šarac izneli državnom vrhu u martu te godine. Tito me je prekinuo pitanjem: „U vrhu Armije?“ Rekao sam da ne vjerujem da bi neko iz vrha Vojske mogao da počini izdaju. Nije bio zadovoljan odgovorom i zatražio je da o tome nikome ne pričam. Slučaj generala Đoke Jovanića još nije izbio, ali ni njemu se ničim nije moglo dokazati da je spremao vojni udar, a posebno ne da je u sve to bila upletena i Jovanka Broz. Sve što je Jovanić uradio bila je konsultacija najviših generala u SSNO-u i GŠ o mogućem kandidatu za ministra odbrane, budući da je Ljubičić završavao svoj treći mandat. General Stane Potočar je bio uvjeren da se radi o podvali Jovaniću i Jovanki Broz, dok je Jovanić mislio da mu je „smjestio“ njegov zemljak general Dane Ćuić, što nije istina. Pitao sam se zašto maršal ne traži odgovore od generala Ljubičića i načelnika vojne bezbjednosti generala Brane Joksovića. Činjenica da je maršal na prijedlog Bakarića prihvatio četvrti mandat generala Ljubičića i da će ovaj, poslije Dolanca, postati čovjek broj dva u Jugoslaviji, nije dovodila u pitanje Titovo povjerenje u Ljubičića.

Od kada počinju vaši nesporazumi s generalom Ljubičićem?

Nekoliko mjeseci posle maršalove smrti, jednog jutra, zatekao sam na stolu informaciju da je republički štab TO Slovenije izvjestio rukovodstvo Slovenije, a ono Predsjedništvo SFRJ, da je tokom noći primljeno naređenje Generalštaba o podizanju pripravnosti JNA i TO čija sadržina naređenja uznemirava, a pravi cilj je sumnjiv. Ništa nisam znao o tome, pozvao sam generala Milana Bjelogrlića, načelnika Operativne uprave. On me je izvjestio da je tokom noći poslao naređenje svim komandama armija i štabovima TO. Naređenje je Ljubičić sam sastavio i rekao mu da nikoga o tome ne obavještava. Taj „niko“ bio sam, naravno, ja kao načelnik Generalštaba.

Inače, naređenje je bilo konfuzno, sročeno čudno i vjerujem da ga niko u komandama i štabovima i nije shvatio jer iz njega nije proizlazilo ništa posebno. No, činjenica je da je slovenačko rukovodstvo reagovalo i to je bio više indikator osjećanja i očekivanja u Ljubljani nego Ljubičićeva namjera.

Malo sam ukorio Bjelogrlića, skrenuvši mu pažnju da se nešto slično više ne ponovi, bez obzira na to ko od njega to zatraži. Ljubičić je stigao u kancelariju nešto kasnije i nije znao da su iz Slovenije već reagovali. Izvjestio sam ga i predložio mu da objasni Predsjedništvu SFRJ šta je htio s tim naređenjem. Ujedno sam ga zamolio da nas ubuduće ne dovodi u neugodnu situaciju nesuvislim naređenjima bez pravog cilja. Rekao sam mu da se sa mnom može sarađivati ili razići, trećeg izbora nema. Ne znam kako je sve to kasnije objasnio Predsjedništvu SFRJ, ali se prašina slegla.

Šta je htio general Ljubičić tim naređenjem?

Ne vjerujem da je planirao nekakav vojni udar, nije on imao lične predispozicije za tako nešto. Iako su kasnije kružile priče, kada je Ljubičić već otišao iz JNA, da je nešto namjeravao, ali se nije usudio. Naime, ostala je misterija oko izgradnje i opreme kuće na vojnoj ekonomiji u Surčinu. Urađena je kao suženo komandno mjesto, imala je odličan sistem veze, štapsku opremu, protivatomsko sklonište, sobe za odmor i spavanje, kuhinju i velike zalihe hrane. Kuća je dovršena 1976. a da o njoj ništa nisu znali vojni građevinski organi, pa čak ni organi bezbjednosti. General Ilija Radaković, pomoćnik ministra za pozadinu, na moje direktno pitanje o čemu se tu radi, odgovorio je da u toj kući nije ni on bio. Kuća je bila na dva do tri kilometra od aerodroma u Surčinu, gde se u slučaju agresije sa Istoka očekivao vazdušni desant velikih razmjera u strategijskoj vojnoj operaciji preko Bačke i Srema prema Beogradu. Ali, s tim objektom, tom kućom, nije se ušlo u normalan sistem komandovanja oružanim snagama. Nisam htio da otvaram po tom pitanju sukob s Ljubičićem, on je već bio na čelu Srbije, i to bi Armiji tada samo štetilo. Ali ostala je zagonetka šta je htio.

Žito za NATO

U vrijeme poslije Rezolucije Informbiroa, u vode Visa stigla je u službenu posjetu grupa brodova američke ratne mornarice kojom je komandovao admiral Džon Kasadi, na nosaču aviona „Koral si“. Zajedno s Titom obišli smo nosač aviona, gde nas je admiral Kasadi pozdravio. U svom izlaganju admiral je naglasio da su oni, Amerikanci, sada eto u vodama Visa, odakle mogu da gađaju sovjetske ciljeve u Ukrajini. Tito se malo namrštio, a kada je admiral nastavio u istom stilu, Tito ga je prekinuo i rekao mu da s teritorije Jugoslavije niko i nikada neće gađati Sovjetski Savez. Godinu dana kasnije mi smo u Vašingtonu tražili da nam SAD isporuče žito. Pregovarač sa američke strane bio je već penzionisani admiral Kasadi. Doslovno nam je rekao: „Može žito, ali morate u NATO“. Beograd je obavjiešten o uslovu. Tito je Amerikancima poručio da se s Jugoslavijom tako ne može razgovarati i pregovori su prekinuti. Ipak, kasnije, Ajzenhauer nam je isporučio žito. A nismo ušli u NATO.