Nije malo iznenađenje doživio Beograđanin Stojan Kovač kada je nedavno na svom kompjuteru zatekao poruku Azema Ismailjija iz Đakovice. Ime mu još pamti, iako ga nije čuo gotovo 30 godina. Posljednji put ga je video pred kapijom kasarne "Tone Tomšič" u Mariboru 1980. godine. Sa njim je dijelio dobro i zlo decembarske klase na služenju vojnog roka u vojnoj pošti 8164 Jugoslovenske narodne armije.
Kovač i Azem bili su samo dio Drugog odjeljenja Drugog voda Prve čete Prvog pješadijskog bataljona, koji je bio dio tadašnje Devete armijske oblasti. Velika vojska bila, pa i termini složeni i rogobatni. U mariborskoj kasarni vojni rok najviše su služili Srbi, bilo je i Crnogoraca, u stopu su ih pratili Hrvati i Muslimani, nešto Slovenaca, Makedonaca, i poneki Albanac. Kao i većina drugih, i ova jedinica bila je SFRJ u malom.
Između Kovača i njegovog druga iz vojske Azema danas stoje tri decenije, godine ratova, splet životnih puteva koji su ih odveli u sasvim različitim pravcima. Velika Jugoslavija otišla je u istoriju, četvrta po snazi evropska armija odavno ne postoji, a bratstvo i jedinstvo završilo je u ognju rata. Uspomene iz JNA, osim na vojničkim fotografijama, nekako, kao za inat, nastavile su da žive u pamćenju običnih ljudi iz svih jugoslovenskih republika.
"Azem je tragao za mojom adresom i ko zna kojim putevima je došao do nje. Čuli smo se potom i telefonom", prepričava Kovač detalje kontakta sa drugom iz Armije. "Od devedesetih živi u Diseldorfu, ima tri sina, srpski jedva natuca, ali i dalje pamti kako smo popadali na nekakvim manevrima na poligonu "Slunj". Na Kosovo, kaže, rijetko dolazi, ali hoće da se vidimo."
Vojničke priče i danas su sastavni dio svakog susreta klasa bivše vojske, bez obzira na to da li se on dogodio u Beogradu, Skoplju, Zagrebu, Dubrovniku, Ljubljani, Podgorici ili Sarajevu. I važnije od toga, vojnički dani pod petokrakom gotovo su jedina tema oko koje Srbi, Hrvati, Bosanci, Slovenci, Makedonci i Albanci mogu da vode tolerantan i miroljubiv razgovor.
Da se, uprkos svim nevoljama kroz koje je prošao Balkan, (najmanje) jednogodišnjeg vojnog roka u JNA sa nostalgijom sjećaju nekadašnji regruti od Vardara pa do Triglava svjedoče stotine internet-sajtova i foruma gdje nekadašnji "gušteri", "kajle", "džombe" iz svih republika objavljuju svoje vojničke fotografije, prepričavaju anegdote, prisjećaju se starješina, tragaju za drugovima ... Samo na jednom od najposjećenijih internet-sajtova registrovano je više hiljada članova.
Vojnici koji su polagali "svečanu obavezu" da će "razvijati bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti" mnogo više od teksta zakletve JNA danas pamte sanjivost na straži, prznicu iz Nikšića iz drugog voda, povučenog Slovenca Tonija iz Kopra ili pivo, kombinovano sa napolitankama, popijeno u kantini. Već prvih dana trebalo se navići na grubu uniformu, nestabilnu kapu "titovku", rijetka kupanja i još rjeđa odsustva.
Ispit zrelosti
Služenje vojske u mnogim dijelovima Jugoslavije smatralo se ispitom zrelosti, pa su momci ispraćani uz prave svetkovine. Vojnički dani donosili su upoznavanje sa vršnjacima iz najudaljenijih krajeva tadašnje velike države, ali i za mnoge prvo ozbiljno odsustvovanje iz roditeljskog doma.
Skraćenice i značenje
Niz skraćenica bile su zaštitni znak Armije. Vojnici su u "askari" jeli SDO, ili suhi dnevni obrok, puške su se čistile uz pomoć "deterdžentskog razlagača naslaga čađi", mnogo poznatijeg kao drnČ, a pikavce su skupljali na komandu KKR, što je značilo kanta-krug-rešetka.
(novosti.rs)
No comments:
Post a Comment