Kolona JNA se kreće prema Trstu
Tršćanska kriza je pojam koji se odnosi na višegodišnji sukob Italije i Jugoslavije oko teritorije Trsta, Gorice i Istre u godinama posle Drugog svetskog rata.
Tokom srednjovekovne istorije (od XIV veka do 1918.) Trst je bio pod vlašću Austrougarske monarhije. Trst je prosperirao, jer je bio glavna luka u Monarhiji.
Na osnovu popisa iz 1911. većinu stanovništva u Trstu su činili Italijani. Sloveni su činili 12% gradskog jezgra, 48% u predgrađima Trsta i čak 90% u okolnim mestima (procena na osnovu govornog jezika).
Nakon prvog svetskog rata Trst je prisajedinjen Kraljevini Italiji. Dosta slovenskog stanovništva je emigriralo u Kraljevinu SHS, ali sa druge strane dosta italijanskog stanovništva je emigriralo iz Dalmacije u Trst. Nakon pojave fašizma u Italiji, krajem 1920'ih počeo je da se javlja Jugoslovenski iridentizam u Trstu.
Nakon okupacije Jugoslavije 1941. godine, rat je bio blizu Trsta. Počele su da se javljaju prve jedinice jugoslovenskih partizana u okolini Trsta. Jedinice su se pojavile u samom gradu tek od 1943. godine i kada su nemački fašisti okupirali Trst nakon savezničke kampanje na Italiju.
U samoj završnici rata, 30. aprila 1945. godine oko 3500 italijanskih dobrovoljaca je pokrenulo proteste i ulične borbe u Trstu. Sledećeg dana, 1. maja 1945. tenkovi Osme dalmatinske brigade u sastavu Četvrte jugoslovenske armije, pod komandom Petra Drapšina je ušla u Trst. Ipak, Nemci su odbili da se predaju Jugoslovenima. To su uradili tek sledećeg dana kada su britanske trupe došle do Trsta. Ipak, kontrola nad gradom je odmah predata Jugoslovenskoj armiji.
Tako je otvorena Tršćanska kriza.
Maršal Tito nije hteo da popusti u vezi Trsta. On je podsetio Britance da pitanje Trsta nije samo vojno, nego i političko pitanje, jer je u pitanju oblast koja je Jugoslaviji bila nepravedno oduzeta još nakon Prvog svetskog rata. Britanski vojni faktori suposle razgovora sa Titom stvar prepustili savezničkim vladama. Jugoslovenska armija je imala punu kontrolu nad gradom sve do 12. juna 1945. i taj period je poznat kao "40 dana Trsta".
Premijer Velike Britanije Vinston Čerčil je vršio pritisak na američkog predsednika Trumana da se zajedno suprotstave jugoslovenskim trupama. Za njih je pitanje Trsta bilo poistovećeno sa prodorom komunizma ka Italiji i Zapadu. Revizija graničnih linija između Italije i Jugoslavije je prevazilazila bilateralni spor te dve države i predstavljala je jedan od početaka Hladnog rata. Sovjetskoj vladi nije odgovaralo da podržavanjem jugoslovenskih interesa pogorša odnose sa SAD i Velikom Britanijom.
Nakon dogovora Tita i britanskog feldmaršala Harolda Aleksandera, u Beogradu su 9. juna 1945. Ivan Šubašić, Ričard Paterson i Ralf Stivenson (ambasadori SAD i Velike Britanije) potpisali sporazum tri vlade o uspostavljanju privremene uprave, po kom se sporno područje stavljalo pod zapovedništvo i nadzor savezničkog vrhovnog komandanta. Jugoslovenske trupe na tom prostoru su ograničene na 2000 vojnika.
I pored postignutog kompromisa, pitanje Trsta je opterećivalo odnose Jugoslavije i zapadnih saveznika i dugi niz godina je ostalo izvor nesporazuma i žarište latentne krize.
Na jugoslovenskim severozapadnim granicama vladalo je opsadno stanje. Čestale su bile koškanja između jugoslovenskih i jedinica poljske emigrantske armije generala Vladislava Andersa (u sastavu britanske armije). Od februara do avgusta 1946. anglo-američka avijacija je narušavala vazdušni prostor Jugoslavije, što je u avgustu dovelo do obaranja jednog i prisilnog spuštanja drugog američkog aviona na jugoslovensku teritoriju.
Istovremeno sa tim, odnose je dodatno pogoršavao i pritisak sa Zapada oko suđenja Draži Mihailoviću i Alojziju Stepincu.
Takvo stanje je potrajalo do 1947. godine kada je potpisan mirovni ugovor u Parizu i formirana Slobodna Teritorija Trsta.
Slobodna teritorija Trsta osnovana je 10. februara 1947. godine, nakon potpisivanja mirovnog ugovora u Parizu, kako bi se rešio problem ovog, tada višeetničkog i višejezičnog područja. Glavna namena bila je smanjivanje teritorijalnih svojatanja ovog strateški vrlo važnog područja za trgovinu sa centralnom Evropom.
Uoči Mirovne konferencije u Parizu, održana su i dva Saveta ministara spoljnih poslova velikih sila (SAD, SSSR, Velika Britanija, Francuska, Kina). Na prvom, održanom 18. septembra 1945, jugoslovenska delegacija je iznela predlog statusa Trsta kao federalne jedinice DFJ uz status slobodne luke. Italijanski predlog je predviđao internacionalizaciju grada i autonomiju Rijeke. Nijedan predlog nije prihvaćen.
Drugo zasedanje Saveta ministara velikih sila održano je od juna do jula 1946. Na njemu su odbijeni predlozi o internacionalizaciji Trsta i kondominiju (dvojnoj upravi nad gradom).
Pariskoj mirovnoj konferenciji podneto je pet projekata za rešavanje tršćanskog pitanja – sovjetski, britanski, francuski, američki i jugoslovenski. Jugoslovenski nacrt je predviđao nezavisnost slobodnog grada Trsta, koji bi se sa Jugoslavijom imao zajedničke službe predstavljanja u inostranstvu, monetarni sistem, carine, železnicu, poštanske veze itd.
Usvojeno je rešenje o formiranju Slobodne Teritorije Trsta koja je zvanično bila pod kontrolom Ujedinjenih nacija. Slobodna teritorija Trsta sastojala se od grada Trsta, te obalnog pojasa koji se danas nalazi u Italiji (zona A) i jednog dela Istarskog poluostrva (zona B), danas podeljenog između Slovenije i Hrvatske. Područje države protezalo se na 738 -{km}-² oko Tršćanskog zaliva od Duina na severu, do Novigrada na jugu. U Slobodnoj teritoriji Trsta živelo je oko 330.000 stanovnika.
Ova teritorija nikad nije -{de facto}- funkcionisala kao samostalna država, iako je -{de iure}- to bila, te je izdavala vlastiti novac i poštanske marke. Zona A je bila pod zajedničkom komandom Američke i Britanske vojske. Zona B je bila pod komandom Jugoslovenske Narodne Armije (JNA).
Koristeći zahlađenje odnosa Jugoslavije i Sovjetskog saveza, 20. marta 1948. godine, tripartitne sile Francuska, Velika Britanija i SAD su izdale su notu kojom se zahteva vraćanje Slobodne teritorije Trsta pod kontrolu Italije. Nakon definitivnog razlaza Tita i Staljina i izbacivanja Jugoslavije iz Informbiroa, ovaj zahtev je odložen do 1954. godine.
5. oktobra 1954. godine, u Londonu, potpisan je Londonski sporazum (memorandum) kojim je Slobodna teritorija Trsta prestala da postoji. Zona A je priključena Italiji, a zona B Jugoslaviji.
Konačna granica između Italije i Jugoslavije je dogovorena 1975. godine, Osimskim sporazumima (ili Osimskim sporazumom), koji je potpisan 10. novembra u italijanskom mestu Osimo.
Zona A odgovara današnjoj italijanskoj pokrajini Trst, a zona B je podeljena između primorske Slovenije i Istarske županije. Italijansko ministarstvo spoljnih poslova nije bila izravno uključeno u pregovore, a sporazum je s italijanske strane potpisao Eugenio Karbone, tadašnji generalni direktor Ministarstva industrije i trgovine. Jugoslovenski potpisnik bio je Miloš Minić, tadašnji ministar spoljnih poslova.
Nakon raspada Jugoslavije, obaveze iz Osimskog sporazuma preuzele su Slovenija i Hrvatska.
(wikipedia)
Saturday, February 27, 2016
Friday, February 26, 2016
VOJNI AERODROMI – PONOS BIVŠE JUGOSLAVIJE: Tajne podzemnog svijeta
Jugoslavija je imala četrdesetak objekata strateške namjene, među kojima i nekoliko podzemnih aerodroma koji su bili najveća vojna tajna. O njima se u javnosti do danas ispredaju fantastične priče, a posebno su atraktivni bili aerodromi Željava kod Bihaća i Slatina kod Prištine, uz podzemni vojni objekat Šipčanik kod Titograda. Ekonomisti tvrde da je za njih potrošeno blizu devedeset milijardi dolara, a samo u Željavu četiri i po milijarde, koliko bi koštao autoput kroz cijelu Jugoslaviju. Bili su locirani u svim jugoslovenskim republikama.
„Sve vojne aerodrome u bivšoj Jugoslaviji poznajem dobro. Na svaki sam slijetao više puta i bio u njihovim objektima. Prvi nivo od tri nivoa zaštite bili su aerodromi Željava kod Bihaća i Slatina pored Prištine. Njih karakteriše to da su rađeni zajedno sa vanjskom infrastrukturom kao odgovor na doktrine iz vremena hladnog rata – strategiju ograničenog suvereniteta i strategiju ograničenog nuklearnog rata", objašnjava za Monitor Blagoje Grahovac, general avijacije u penziji i analitičar geopolitike.
Aerodrom Željava bio je najveći podzemni aerodrom u Jugoslaviji i među najvećim u Evropi. Tehnički i tehnološki bio je obezbijeđen od snažnih nuklearnih udara. Četiri velika ulaza zatvarala su čelična vrata debljine jedan metar. Vrata su težila 100 tona i hermetički su zatvarala galerije da izdrže direktan pogodak nuklearnog projektila. Prostorije u unutrašnjosti kompleksa bile su povezane sa 56 teških pancirnih vrata.
„Bio je neosvojiv i za dva uzvratna udara. Prva vrata mogla su izdržati nuklearni udar od dvadeset kilotona, a zbog lomljenja udarnog talasa druga vrata, iste otpornosti, mogla su izdržati udar od sto kilotona, a treća udar od čak petsto kilotona", kaže Grahovac.
Željava je sve do 1992. godine bila najmoćnija vojna baza u tadašnjoj SFRJ, a i u Evropi. Za njenu gradnju korišćen je model iz Švedske, koja je tada bila najpoznatija država po gradnji podzemnih aerodroma. Lociran je na granici BiH i Hrvatske, u podnožju planine Plješevice. Građen je od 1959. do 1968. godine, kada je ubrzano otvoren, zbog sovjetske invazije na Čehoslovačku.
Građen je vizionarski - za 21. vijek. Cio kompleks su gradila isključivo domaća preduzeća. Taktičko-tehničke osobine bile su impresivne. Tri podzemne galerije za smještaj 58 aviona, a po nezvaničnim izvorima moglo se smjestiti 80, pa čak i do 120 aviona MIG-21. Letenje sa tog aerodroma bio je veliki izazov za svakog pilota.
„Unutra je bilo obezbijeđeno sve za normalno funkcionisanje potpuno autonomno od spoljnog svijeta - vazduh, hrana, pogonska i ubojna sredstva, zdrastvena zaštita, a imao je čak i mrtvačnicu. Sve je bilo urađeno humano, a ne tako da bi čovjeku taj ambijent postao neizdrživ. Nije to bila raskoš, već je sve bilo spakovano tako da čovjek nikad nije bio sam što se tiče komunikacije, nego je uvijek mogao razmijeniti i pozitivnu i negativnu energiju sa nekim drugim. To je bio fenomen tih objekata", opisuje unutrašnjost Željave Blagoje Grahovac.
U medijima su piloti ranije svjedočili da se unutra nalazio veliki restoran koji je odjednom mogao da primi 1000 ljudi, oko 200 pilota i 500 mehaničara, kao i goste.
Samo je Josip Broz Tito smio da fotografiše njegovu unutrašnjost. U njega se ulazilo sa propusnicom, koja je imala crvenu dijagonalnu traku.
„Borbena upotreba tog objekta takođe je bila fenomenalno riješena. Ispod planine izlijeće avion i za njim se zatvara sistem vrata tako da se kako avion odmiče samo kroz jedna vrata mogao pomiješati vazduh sa vazduhom iz okoline, ali su ga munjevito eleminisali vrlo jaki prečistači. Aerodrom je imao tri piste za polijetanje i slijetanje. Vani su bili i radari bez posade, a davali su signal komandi, koja se takođe nalazila pod zemljom", kaže Grahovac.
Aerodrom je imao moćne elektronske oči i uši - sedam radara koji su koštali svaki po 12 miliona dolara, a sistem za navođenje je koštao 50 miliona dolara i bio najskuplji sistem u JNA. Britanskim radarima S-613, dometa većeg od 400 kilometara, nadgledana je gotovo cijela teritorija Italije, Austrije i dobar dio Mađarske.
Krajem 1992. bivša JNA je prije povlačenja minirala i onesposobila Željavu sa, kako se tvrdi, 56 tona eksploziva. Onda je i zub vremena učinio svoje. Danas su tamo ruševine.
Po riječima stručnjaka, jedini aerodrom koji se mogao porediti sa Željavom, iako dosta manji, je Slatina kraj Prištine, sa radarskim centrom na planini Goleš. Izdržao je bombardovanje najtežim američkim projektilima 1999. bez većih oštećenja.
„Željava je mogla da primi tri eskadrile i svu logistiku koja je obezbjeđivala krug od trideset kilometara, a prištinski dvije eskadrile", kaže Grahovac.
Pored ova dva aerodroma - prve linije odbrane, drugi nivo zaštite bili su aerodromi takođe sa podzemnim galerijama i uslovima za zaštitu od nuklearnog udara.
„Drugi nivo bile su podzemne galerije u Podgorici, Mostaru i Splitu, ali sa manjom autonomijom vazduha, vode i hrane. Na primjer, u njima nije bilo uslova za pripremanje hrane nego se nosila suva hrana", objašnjava Grahovac.
Pored aerodroma u Bihaću i Prištini, aviobaza u Šipčaniku bila je jedina u bivšoj Jugoslaviji iz koje su avioni polijetali bukvalno iz tunela izgrađenog usred brda.
Kada je NATO 27. аprilа 1999. u tri nаvrаtа bombаrdovаo аerodrom Golubovci, posebno mu je bio interesantan podzemni objekаt аerodromа u Šipčаniku.
,,Tada se u njemu nаlаzilo 26 аvionа rаznih tipovа, među kojimа i svih sedаm аvionа G-4 super Galeb iz аkro-grupe Leteće zvijezde. Svi su izgoreli, kada su avioni NATO-a probili rupu na gornjem sloju zemlje i kamena specijalnim bombama za izazivanje tektonskih poremećaja", sjeća se Grahovac.
Treći nivo zaštite bila su armirano-betonska skloništa za avione i ljudstvo. Imali su ih svi aerodromi. Svaki avion imao je svoje armirano-betonsko sklonište.
Primjer grandioznog podzemnog odbrambenog projekta SFRJ predstavlja i lavirint uklesan u stijene ostrva Visa duži od 70 kilometara, u kome je 45 dana moglo u potpunoj izolaciji da boravi više od 5.000 vojnika. Danas je potpuno napušten.
Odbrana od Varšavskog pakta
Objašnjavajući razloge zbog kojih je Jugoslavija gradila skupe podzemne vojne aerodrome i druge objekte Blagoje Grahovac za Monitor kaže:
,,Podloga za priču o podzemnim aerodromima u suštini se nalazi u doktrinama koje su važile u vrijeme hladnog rata. Dakle, poslije formiranja Varšavskog ugovora 1955. godine, pa nadalje. U razradi tih doktirna posebnu važnost imala je vojna intervencija zemalja Varšavskog ugovora 1968. godine u Čehoslovačkoj. Zbog doktrine ograničenog suvereniteta, koja je važila u Varšavskom ugovoru, nijedna država, koja je mogla biti potencijalna žrtva takve doktrine, nije mogla ostati mirna, ravnodušna. Postojala je i doktrina isturene odbrane - nestabilno stanje držati što dalje od granica Sovjetskog Saveza kako bi se sačuvao tzv. idilični mir unutar SSSR-a. Tu doktrinu Rusija nije napustila ni do danas. U Varšavskom ugovoru postojala je i doktrina ograničenog nuklearnog rata, koju Sovjetski Savez takođe nikada nije napustio".
Varšavski pakt ili Varšavski ugovor bio je vojni savez država istočnog bloka, koje su ga organizovale kao odgovor na stvaranje Sjevernoatlantskog pakta na Zapadu 1949. godine. Varšavski ugovor je sastavio Nikita Hruščov 1955. i potpisan je u Varšavi. Sve komunističke države Evrope bile su potpisnice, osim SFRJ. Članice pakta su se obavezale da će jedna drugu potpomagati ukoliko ijedna bude napadnuta. Samo godinu kasnije ugovor je prekršen prilikom sovjetske invazije na Mađarsku.
„Zbog navedenih strategije Varšavskog ugovora, druge države morale su se pripremati za odbranu. Jugoslavija je za to gradila posebne objekte za smještaj borbene tehnike. Pošto je ograničeni nuklearni rat bio sastavni dio strategije oružane borbe Varšavskog ugovora zbog toga su idejna rješenja za uređenje teritorije i infrastrukture tražena i nalažena na Zapadu. Za to se malo zna. Posmatrano sa današnje distance izgradnja podzemnih aerodroma može izgledati nerealna i neracionalna. Međutim, u vremenu hladnog rata, kada se gubitak suvereniteta i teritorije mogao desiti u trenutku, to je bio razuman potez", kaže Grahovac.
U svom dugogodišnjem vojničkom životu - u avijaciji koja je uvijek bila u prvom ešalonu odbrane, Grahovac je tri puta doživio povišene mjere borbene gotovosti, koje su prvocirale situacije sa Zapada.
„To se prvenstveno odnosi na Osimske sporazume oko tršćanske krize, ali nikad to nije bilo jakog intenziteta. No, kad je riječ o procjenama ugrožavanja sa Istoka - mjere povišene borbene gotovosti bile su nužne u više navrata. Ne treba zaboraviti da je Kominterna još 1925. godine izdala rezoluciju u kojoj se kaže da je Jugoslavija versajska tvorevina i da je treba rasturiti. Za tu rezoluciju malo ko zna. Čak je i Komunistička partija Jugoslavije dobila tu rezoluciju i zadatak da rasturi Jugoslaviju. Takođe treba podsjetiti da niko tako nije osudio sovjetsku invaziju na Čehoslovačku kao Jugoslavija i Josip Broz Tito. Tada je i Jugoslaviji prijetio izuzetno veliki rizik od agresije na njenu teritoriju. Zato je u Jugoslaviji izvršena mobilizacija vrlo visokog stepena. Tada je imala preko milion ljudi pod oružjem, spremnih da se soprotstave invaziji u septembru 1968. godine. Predsjednik SSSR-a Leonid Brežnjev tada je izgovorio pakosnu prijetnju: „Pustićemo Jugoslaviju još deset do petnaest godina da se sama muči, a onda će ona samoj sebi doći glave!" Nikada od 1925. godine NKVD taj zadatak nije stavio van snage, kao ni kasnije KGB, a to traje i danas", tvrdi Grahovac.
Veseljko KOPRIVICA
(http://monitor.co.me)
Wednesday, February 24, 2016
Organizacijsko - formacijska struktura jedinica JNA (sažeto)
Početkom 1990. JNA je imala 11 mehaniziranih brigada, od kojih je sedam bilo A, tri B i jedna R-klasifikacije. Za usporedbu, JNA je u A-klasifikaciji u pješaštvu imala pet od 33 motorizirane brigade i dvije od 20 pješačkih brigada. U istom razdoblju Armija je imala šest oklopnih brigada, sve u B-klasifikaciji. Brojna stanja bila su u prosjeku oko 1400 do 1500 ljudi za mehaniziranu i nešto manje za oklopnu brigadu. U 1980-im godinama JNA je imala trojni sustav klasifikacije koji je određivan na temelju brojnog stanja i broja bataljona i diviziona A – klasifikacije. A – klasifikaciju imale su jedinice popunjene od 60 do 100 posto, B od 15 do 60 posto i R do 15 posto. Brigade A – klasifikacije morale su imati najmanje 4, a rodovske brigade 3 A - bataljona, brigade B - klasifikacije 2 ili 3 bataljona - diviziona, a rodovske brigade 2 i iznimno 1 bataljon A - klasifikacije. Bataljoni (divizioni) A - klasifikacije morali su biti 100 posto popunjeni prema mirnodopskoj formaciji. Veći postotak mirnodopske popune značio je bržu mobilizaciju jedinice u slučaju rata.
Uz brigade, u JNA je bio veći broj pukova, no oni su uglavnom bili jedinice za potporu. Od 1990. puk u JNA je pretežno bio jedinica za vezu, (topničku, protuoklopnu, protuzračnu) i različite vrste bojnog osiguranja (inženjerija, ABKO), odnosno jedinica koja načelno nije bila na i prvoj crti, već u drugome bojnom redu, ili koja je po dijelovima pridodavana jedinicama u dodiru s protivnikom.
Tvrdnja da je JNA po veličini i naoružanju bila treća ili četvrta vojska u Europi toliko puta je ponovljena da se drži vjerodostojnom ocjenom. Prema broju oružja, stvarno je bila treća ili četvrta, ali među socijalističkim vojskama Europe.
Prema podacima jednog uglednoga britanskog časopisa (The Military Balance, The International Institute for Strategic Sudies) koji se često navode i koji najvećim dijelom nisu bili točni, JNA je 1991. imala: 1850 srednjih tenkova, 13 lakih tenkova, 240 izvidničkih oklopnih vozila, 490 bojnih vozila pješaštva, 500 oklopnih transportera, 1934 artiljerijska oruđa većeg kalibra (od 105 mm naviše), oko 3000 minobacača 120 mm i 3400 minobacača 82 mm, 1799 protuoklopnih topova, 449 zrakoplova i 190 helikoptera, 11 podmornica, 15 raketnih čamaca i topovnjača, 14 torpednih čamaca i 79 ostalih brodova. Treba reći da je 1990. godine znatan dio naoružanja bio zastario i da je u pojedinim segmentima (zrakoplovstvo, veza i inženjerija npr.) JNA osjetno zaostajala za vojskama Zapada. U kopnenoj vojsci nije imala rakete zemlja-zemlja većeg dometa, u zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani zrakoplove za elektroničko djelovanje, leteće radare, sustave za elektroničko prepoznavanje i protuzračne raketne sustave dometa većeg od 100 kilometara. U Ratnoj mornarici nedostajali su suvremeni raketni brodovi i podmornice s raketnim i drugim naoružanjem velikog dometa.
http://jna-sfrj.forum-aktiv.com
SUPERTAJNI AVION: Piloti JNA ga krili od špijuna i veštica!
Bila je to velika tajna, supertajna. Uvlačili su avione u hangare, zamotavali u cerade, jurili veštice i špijune oko aerodroma i retko, vrlo kratko, leteli sve do pred kraj 1965. - prepričava pilot Suad Hamzić
BEOGRAD - Pilot Jugoslovenske narodna armije u penziji Suad Hamzić, u nastavku feljtona priseća se preobuke na tada supertajni avion - prvi za koji je pomislio da neće uspeti da savlada.
- Naše vazduhoplovstvo je krajem 1963. godine nabavilo od SSSR-a prvu eskadrilu aviona tipa MIG - 21. Bila je to velika tajna, supertajna. Uvlačili su avione u hangare, zamotavali u cerade, jurili veštice i špijune oko aerodroma i retko, vrlo kratko, leteli sve do pred kraj 1965. - početka 1966. do kada su već bile nabavljene tri kompletne eskadrile. Da bi tajna bila još tajnija naši su ih krstili slovom “L” , prvim slovom reci “lovac”. Prve verzije aviona MIG-21f13 kako su ih Rusi nazivali naši ”krstiše” sa ”L-12” a dvosede ”NL-12” - kaže Suad Hamzić u ekskluzivnoj ispovesti za Tangosix.rs.
Letenje,presn. III 2013. 023L-14 (MIG-21PF/M). Prva polovina 1970. godine kada je avion bio u sastavu 352. iae. Dva nosača UB-16 sa po 16 nevođenih raketnih zrna 57 mm. Mogao je nositi i IC samonavođene rakete V-V tipa K-13 ili radarskim snopom vođene K-5, kao i bombe. Foto: Suad Hamzić
Izviđača MIG-21R (od reci “razvječik”, na ruskom izviđač) nasi nazvaše ”L-14i” a ja baš na njemu provedoh najveći i najlepši deo svoje letačke karijere. Rusi ga, bolesni od čuvanja tajni i stvaranja mitova i konfuzija oko svih svojih vojnih proizvoda, nazvaše još i tajnim nazivom ”Izdelnie 094” (proizvod 094).
Bilo kako bilo sve te avione sam leteo, često i paralelno iako se svaka od narednih verzija po nečemu razlikovala od prethodne. Samo laiku su ti avioni izgledali isto a čak i laici su uočavali vidljive razlike izmedju L-12, NL-12, NL-14, NL-16 i svih ostalih ”L-ova”. Novije verzije imale su širi uvodnik vazduha, sverežimski konus, radar smešten u tom konusu, bivali su sve širih i sve kraćih trupova, imali sve snažnije motore, nosili više goriva, posebno u spoljnim podvesnim rezervoarima, mogli da ponesu više, efikasnija borbena sredstava, na sve većem broju nosača za naoružanje ispod krila i trupa.
Razlike, po verzijama, znali smo samo mi koji smo ih leteli posebno one koje su se odnosile na sve moderniju navigacijsku, letnu i opermu borbenih sistema aviona. Svaka verzija je bila nečim unapređena, osavremenjena, moćnija. Primera radi, prva verzija L-12 imala je motor potiska od oko 5 tona a poslednja L-17bis/K sa drugim, dodatnim forsažem, tzv. “CR” skoro 13 tona potiska.
Prva verzija je imala samo radar za merenje daljine a već sledeća akvizicijski i nišanski radar dometa 20 km. Iako su, objektivno, elektronski sistemi ruskih lovaca tih generacija bitno zaostajali iza svojih zapadnih suparnika.
Završavajući Akademiju jedna grupa od deset mojih klasića bi određena da se javi u 204. lovački puk na Batajnici opremljen avionima tipa L-12 i L-14. Ja nisam imao sreće da budem u toj grupi a tada nisam mogao ni pretpostaviti da ću im se tako brzo, samo godinu dana kasnije, pridružiti.
Preobuka na ”f13”
Ubrzo posle Šušićevog iskakanja iz F-86D, krajem novembra 1967, ne saopštavajući nam razloge, prekidosmo svako letenje. Početkom decembra u eskadrilu nam stiže pojačanje, četiri mlada pilota od kojih su trojica bili naši klasići, i sve nas uputiše na vanredne lekarske preglede radi provere zdravstvene sposobnosti za letenje na nadzvučnim borbenim avionima.
Komisija proglasi zdravstveno nesposobnim dva starija pilota i jednog našeg klasića za letenje na L-ovima a mi ostali odmah započesmo teoretsku preobuku, tzv. ”učionicu” za avion L-12 na Plesu. Prethodno je jedna od lovačkih eskadrila, 124. lae, 117. lovačkog puka izvršila preobuku na L-ove u Batajnici i nekako baš tih dana preletela na matični aerodrom Pleso.
Sledeću verziju MIG-21PF, naši nazvaše ”L-14”, verziju MIG-21 PFM nazvaše ”L-15” i tako redom do verzije ”L-17”, ”L-17bis”, ”L-17 bis/K” a dvosede još ”NL-14”, i ”NL16”.
Njihovi avioni su stajali u najvećem hangaru, zamotani dobro ceradama, čuvani pojačanom stražom. Sredinom decembra, bilo je već vreme, povedoše nas do hangara da vidimo avione izbliza, dotaknemo ih, zavirimo u kabine.
Straža ispred hangara nas zaustavi!
Vodnik 1. kl, moj zemljak, sarajlija, Esad, koji nam je držao deo teoretske obuke o sistemima aviona pokuša da objasni da je ta poseta planirana, odobrena. Pokuša da se objasni sa stražom a neko od pilota, ignorišuci stražare, produži ka vratima hangara:
- Stoj! - prodra se jedan od stražara i pušku sa ramena zbaci, prihvati je rukama, otkoči. Sve to u po bela dana, u radno vreme, na našem aerodromu.
Tek sutradan uđosmo u hangar, dotakosmo jedan avion, koji je za tu priliku bio oslobođen teških cerada.
Batajnica
Prvih dana januara 1968. godine cela 352. iae, letački i tehnički sastav našao se na aerodromu Batajnica. Smestiše nas u kasarne i započesmo praktičnu, stvarnu preobuku. Letenje,presn. III 2013. 024Suad u kabini L-14, 1969. ili 1970. godina. Kada prvi put uključih forsaž, otpustih kočnice, kada se avion uz buku, vibracije i trešenje zalete po betonskoj pisti Batajnice, kada kao strela velikim uglom penjanja polete u visine, kada iz ”napada” na pistu velikom brzinom grubo pristade, poče kočenje kočnicama i kočećim padobranom – prvi put pomislih da ipak nešto neću moći, da neću moći savladati letenje na ovom ruskom ”čudu” od aviona.Već sledeći let je delovao normalnije, treći još normalnije a posle devet letova na duploj komandi poleteh samostalno.
Uskoro se uverih da nebih ni znao da letim nadzvučno da mi to ne registruju instrumenti, da je nebo iznad 15.000 metara sve tamnije, da iznad 18-19.000 vertikalno iznad izgleda modro – skoro crno. Da je horizont ispod, nekako naglašeno svetao, blago zaobljen.
U zaokretu iznad Slavonskog Broda u daljini videh vrhove Alpa, Pirineje a potom Dinarski planinski masiv, Karpate a levo ka severu vrhove visokih Tatri. Bio je to proletnji dan 1968, jedan od onih sa retko velikom vidljivošću, posle prolaska hladnog fronta. Letenje,presn. III 2013. 027Suad i njegov venčani kum Stevan Kantar
Sredinom jula završismo preobuku u toku koje dvojica klasića otpadoše nesposobni da kontrolišu taj brzi, ozbiljni, borbeni avion a jednome prekidoše preobuku zato što ga komandir 128. lae, major Aldo Levi, u toku rutinske kontrole našega rada u visokim zonama zateče kako ”pegla” vazduh u zoni umesto da avion vodi po vertikali i uvežbava elemente složene pilotaže.Bilo je normalno da major Levi često leti uporedo sa nama, po svome planu.
Ono što mi nismo znali, pa ni moj klasić J.M, bilo je da major Levi na velikoj visini leti od zone do zone u kojima smo mi radili vertikalu i kontroliše šta mi tamo zapravo radimo.
Proslavismo uspešno završenu preobuku a već prekosutra, oko 15. jula, preletesmo na aerodrom na kojem će se ubuduće bazirati naša 352. iae i sa istim, 117. lovackim pukom, deliti taj novi, moderan, supertajni aerodrom, tačnije ”aero-čvor”. Supertajnim avionima, sletesmo na supertajni aerodrom Bihać.
Avione električnim tegljačima uvukoše u podzemne galerije aerodroma a nas uputiše na zaslužene godišnje odmore. Ne znajući da nas po povratku sa odmora čeka ono što je danas poznato kao ”češka kriza”…
(kurir.rs)
Doživljaji jednog vojnika iz JNA
Služio sam JNA 1986. Ispričat ću vam šta sam sve doživljavao tokom služenja vojnog roka JNA, ispričat ću nešto što mislim da nijedan vojnik nije javno o tome pisao ni pričao.
Jedne prilike dok smo jeli, znali smo zadirkivati mirnije vojnike kako su im kuhari piškili u čorbu, pa su s gađenjem ustajali i odlazili.
Jednom dok smo spavali smo upali dvojici s Kosova i galamili „UZBUNA, UZBUNA...“, oni jadni se počeli brzinski spremati a mi se samo smijali.
Sjećam se trojice Sarajlija, oni su bili povučeni i baš ono stidni i da ne kažem distancirani od ostalih, njima smo znali staviti papira među nožne prste i zapalit vatru, kako su samo mlatili nogama kad se probude.
Evo jedne situacije kada su mene zeznuli. Kada sam ušao u sobu, ostavio cipele ispred, nakon pola sata kada sam izlazio nekim superlijepkom su mi zalijepili cipele za pod, nisam mogao skoro nikako da ih odlijepim, bilo je tad kritično.
Mom cimeru su na ormaru bili nacrtali veliki muški polni organ, jedva je uspio skinuti tj. obrisati.
Jedan od tada smiješnih, ali s današnje tačke gledišta tragičan način igre je bio kada smo se čak tad (1986.) u vojsci dijelili na Hrvate i Srbe pa smo ko fol upirali puške i ko fol „pucali“ jedni na druge. Tada nam je balavurdiji bilo to smiješno i zanimljivo, ali sada se itekako naježim od te igre.
Da ne dužim, još jedan od žešćih slučajeva koji je bio je kada su vojnici vršili veliku nuždu u cipele pojedinih mirnijih vojnika, oni jadni kad se obuju ugaze i onda nastanu psovke i belaji.
Uglavnom, znam da je ovo sve za itekakvu osudu, sada to ne bi od nas niko ni u ludilu radio, ali mladost – ludost i svako je siguran sam a i znam imao takvih nekih neprimjerenih šala.
Jedan veliki pozdrav svim pripadnicima i drugovima iz JNA!
Sunday, February 21, 2016
Terensko vozilo JNA PINZGAUER 4x4 (VIDEO)
Terensko vozilo JNA PINZGAUER 4x4
http://izvidjaci14cete.free.fr
http://izvidjaci14cete.free.fr
Ponovo most na Mljetu kojeg je srušila JNA da bi Tito mogao proći jahtom
Ponovo most na Mljetu kojeg je srušila JNA da bi Tito mogao proći jahtom
Veliki most je srušen kako bi Josip Broz Tito jahtom doplovio do otočića Sveta Marija i posjetio tamošnji samostan, a novi most na istom mjestu trebao bi biti sagrađen do kraja godine
Pedeset i sedam godina nakon što je JNA srušila Veliki most kojim su povezane dvije obale Velikog jezera u Nacionalnom parku Mljet na istoj će lokaciji biti sagrađen novi pješački most. Veliki most je srušen kako bi Josip Broz Tito jahtom doplovio do otočića Sveta Marija i posjetio tamošnji samostan.
Od tada se komunikacija između dvije obale održava samo preko malog mostića između dva jezera, što je s obzirom na veličinu jezera vrlo nepraktično, piše Jutarnji list.
Novi pješački most bit će sagrađen na lokaciji nekadašnjeg Velikog mosta koji je povezivao dvije obale Velikog jezera u Nacionalnom parku Mljet i kojeg je prije 57 godina srušila JNA. Veliki most je srušen kako bi Josip Broz Tito jahtom doplovio do otočića Sveta Marija i posjetio tamošnji samostan. Komunikacija između dvije obale od tada se održava samo preko malog mostića između dva jezera, što je s obzirom na veličinu jezera vrlo nepraktično.
Projekt novog mosta napravljen je još 2011., a procijenjena cijena gradnje je 2,5 milijuna kuna. Novac je osiguralo Ministarstvo zaštite okoliša. Iako je Uprava Nacionalnog parka lokacijsku dozvolu ishodila još 2011., cijeli projekt je bio na čekanju zbog rješavanja pitanja pomorskog dobra na mjestu gdje treba biti most.
Ravnateljica NP-a Mljet Marta Sršen Stražičić tvrdi da će se tim mostom povezati kružna šetnica od 11 kilometara oko Velikog jezera i omogućiti brži pristup vlasnicima zemljišta s obje strane jezera. Usto, u slučaju nepogode, vatrogasci će brže moći stići na mjesto požara.
Ravnateljica Marta Sršen Stražičić napominje da je samo za gradnju mosta potrebno oko dva mjeseca i most bi trebao biti sagrađen do kraja godine.
(direktno.hr)
Tito je uspio preživjeti 18 urota i 57 atentata
Sovjetske i zapadnoeuropske službe neprestano su pokušavale atentate na Tita, a u 4 slučaja Tito je za dlaku izbjegao smrt, što objašnjava umirovljeni general JNA Marijan F. Kranjc, koji je i sam svojedobno radio u Titovu osobnom osiguranju
Kranjc je skoro 30 godina bio pripadnik KOS-a JNA te je i sam ponekad sudjelovao u zaštiti Tita.Kranjc je skoro 30 godina bio pripadnik KOS-a JNA te je i sam ponekad sudjelovao u zaštiti Tita.U slovenskome mjestu Sveti Juraj ob Šavnici 19. prosinca prošle godine održana je promocija knjige umirovljenoga general majora nekadašnje JNA Marijana F. Kranjca “Urote i atentati na Tita”. Objavljivanje je potaklo veliki interes javnosti jer donosi mnogo novih podataka i teorija među kojima i urotu protiv Tita u kojoj je sudjelovala Jovanka Broz. Kranjc je skoro 30 godina bio pripadnik KOS-a JNA te je i sam ponekad sudjelovao u zaštiti Tita. Kao poznavatelj tematike i živi svjedok svoga vremena, obradio je znane urote i atentate na Tita. Na temelju sakupljenih podataka i istraživanja autor je zaključio kako je protiv Tita planirano, pokušano i izvedeno 75 urota i atentata. Naime, u periodu ilegalnog djelovanja Komunističke partije Jugoslavije od 1928. do 1941. tri, za vrijeme Narodnooslobodilačkog rata od 1941. do 1945. 16, te od 1945. do 1980. 54. Cilj svih urota i atentata na Tita bila je politička kompromitacija ili raspad Jugoslavije izvedenih po metodologiji bivših partijskih frakcijskih i unutardržavnih sukoba koji su značili borbu za vlast.
Marijan Kranjc je rođen 1935. u Kumanovu u Makedoniji. Nakon rata nastavio je osnovno i gimnazijsko školovanje, a 1954. upisao Vojnu akademiju u Beogradu koju je završio 1957. Višu vojnu akademiju završio je 1968., a 1980. Školu narodne obrane, obje s odličnim uspjehom. Od 1962. do 1987. radio je kao pripadnik KOS-a JNA. General je postao 1987., a u prosincu 1989. general major ukazom tadašnjeg predsjednika SFRJ Janeza Drnovšeka. U rujnu 1990., na vlastiti zahtjev, je umirovljen.
Autor smatra da su međunarodne urote bile najopasnije, poput informbiroovske, kombinarane s raznim vojnim i diverzantsko-terorističkim grupama. Sistem zaštite predsjednika Jugoslavije bio je, za vrijeme II. svjetskog rata, kopiran po uzoru na tajne službe tadašnjeg SSSR-a. Nakon prekida odnosa sa Staljinom 1947., jugoslavenska sigurnosna služba Unutarnja državna bezbednost, UDB-a, počinje svoju modernizaciju i stvara tzv. “Sistem tri sigurnosna kruga”, pojačan suvremenom tehnologijom. Od tog vremena pa do Titove smrti 1980. sistem zaštite se nije mijenjao, nego je bio upotpunjen novim tehničkim riješenjima. KOS je pomagao UDB-i, koja se poslije 1966. zvala Služba državne bezbednosti, SDB, s podacima svojih operativaca čime je zaštita Tita bila učinkovitija. Međutim, ipak je izvršeno četiri atentata. Prvi je bio u svibnju 1944. prilikom desanta na Drvar, odnosno akcije “Konjićev skok” u kojoj su Njemačke snage htjele obezglaviti partizanski pokret. Drugi je bio u veljači 1947. na Brdu kod Kranja, tzv. “medicinski atentat” u kojemu je Tito dobio prostrijelnu ranu. U kolovozu 1948. u Beogradu crnogorski časnici organizirali se nalet tramvaja na Titov auto, a četvrti je bio u Dubrovniku 1950. kada je u Tita iz pištolja tri hica ispalio potpukovnik Branko Rudić iz osobne pratnje. Meci nisu ozlijedili Tita jer je nosio zaštitni prsluk.
ATENTATOR IZ OSOBNE PRATNJE Potpukovnik Branko Rudić iz njegove osobne pratnje ispalio je 1950. u Dubrovniku tri hica u Tita koji ga nisu ranili jer je nosio prsluk NACIONAL: Vaša knjiga izazvala je veliku pozornost. Što vas je potaklo na pisanje? – Knjiga sam pisao godinu dana, a tek je nedavno objavljena, zahvaljujući mom izdavaču. Nisam je mogao tiskati jer nije bilo mogućnosti. S jedne strane, Titov život i njegovo političko djelovanje bili su iznimno zanimljivi. Boraveći dva puta u Titovoj pratnji u Nizozemskoj i Belgiji, dobio sam dodatnu motivaciju. S druge strane, znao sam da ću o urotama i atentatima na Tita moći pisati tek nakon njegove smrti. Na konkretnu pomisao za rad došao sam 1985. Za istraživanje nisam koristio arhivsku građu jer mi nije bila dostupna. U knjizi navodim 111 literarnih izvora koje sam koristio. Svi koji su bili blizu Tita, nisu smjeli govoriti ni pisati o njegovoj privatnosti. U istraživanjima sam zaključio da su na Tita pokušali napraviti 57 atentata, koje sam podijelio na tri djela: planirani, pokušani i izvedeni, kojih je bilo četiri. Između ostalog, knjiga je uputa mladim istraživačima kojima želim pokazati gdje bi trebali tražiti nove podatke radi otkrivanja prave istine.
NACIONAL: Na koji ste način došli do podataka? – U knjizi navodim gdje se nalazi arhivska građa vezana za osiguranje Tita, nazvana “Osiguranje predsjednika i vrhovnog komandanta”, a sada se najvjerojatnije arhivirana u Državnom arhivu u Beogradu. No ne znam da li građa postoji i danas jer je moguće da je Slobodan Milošević uništio tu dokumentaciju. Kako nisam koristio arhivsku građu, služio sam se drugim izvorima. To su knjige, biografije, memoari, stručni i novinski članci čiju sam materiju sistematski obradio i došao do podataka koje navodim u knjizi.
NACIONAL: Radili ste osobno na zaštiti Tita te ste sve pojedinosti o njegovoj sigurnosti mogli saznati iz prve ruke. Jeste li ta iskustva uvrstili u knjigu? – Ponosan sam što sam sudjelovao u njegovoj zaštiti. Bili smo spremni žrtvovati i živote za njega. Iako ga nisam osobno upoznao, bio sam nebrojeno puta u njegovoj blizini. Najdraža uspomena mi je kad sam ga osobno slikao u Haagu s nizozemskom kraljicom, a tu sliku čuvam još i danas. Njegova smrt me teško pogodila, iako smo se svi pripremali za dan kad će umrijeti. Pripremali smo se tako što smo pojačali kontrolu na granicama, aktivnije pratili i prisluškivali sumnjivce i slično. Sumnjali smo na Amerikance, NATO, Varšavski pakt. Tada smo bili pripremljeni, a ranije smo znali za mnogo istraživanja zapadnjačkih službi o temi razbijanja Jugoslavije. Istraživali su etničke i vjerske odnose među narodima i pokrajinama. Postupali smo u skladu s tim i sa situacijom u kojoj smo se našli: pojačali smo policijske snage s jedne čete na vodove i slično. No savezna skupština nam je rezala budžet. Inicirao sam akciju koja je prozvana po meni “Marijan” u kojoj su sve službe zajedno, u pojasu od 20 kilometara izvan granice, promatrali kretanja. Sve kontrole su bile preventive naravi.
NACIONAL: Kako se pripremalo Titovo osiguranje? – Za svaki posjet bi se napravio detaljan plan baziran na ranijim iskustvima. Naime, drugačije se radilo u Splitu, Mariboru, Zagrebu ili Beogradu, odnosno mjestima gdje su živjeli pripadnici ili obitelji političkih i ekonomskih emigranata. Provjera terena radila se kontrolama ranije sumnjivih lica pa su takvi bili u kućnom pritvoru ili privedeni. Naravno, pratilo se i strance koji su taj dan ili ranije došli u taj grad. Titovo osiguranje bilo je sastavljeno od tri kruga. Najveći krug bio je preventivno-kontraobavještajni gdje bi se na terenu svi operativci angažirali radi zaštite. Drugi krug je bio nešto uži, a treći je bio najuži, gdje su bili osobni pratioci. To su bili pratioci u automobilima koji su išli ispred i iza Tita, a svojim tijelima su bili spremni obraniti Titov život. Članove osiguranja birala je SDB iz svih krajeva Jugoslavije. Ja sam sudjelovao u biranju jednog iz Širokog Brijega čiji je otac jedini iz tog kraja bio u partizanima. U početku su se primjenjivali ruski sistemi zaštite koji su bili totalni. Svatko imalo sumnjiv bio je odmah isključen iz osiguranja, a njihova tijela bila su glavna zaštita. Mi smo svakoga temeljito provjeravali. Nakon 1947. koristili smo suvremene metode poput nadgledanja, prisluškivanja, snimanja. Do Titove smrti 1980. koristili smo jednak način osiguranja, samo što smo modernizirali tehnologiju. Kada je Tito išao u inozemstvo ja bi ranije, kao operativac, otišao u tu zemlju i sa suradnicima prikupljao informacije. Imali smo suradnike u svim emigrantskim organizacija, uključujući i Hrvatsko revolucionarno bratstvo. Oni bi nam redovito slali podatke o trenutnim aktivnostima. No, posebno smo se morali čuvati lokalne policije jer je postojala velika vjerojatnost naše likvidacije ako bi nas otkrili.
NACIONAL: Jedna od najinteresantnijih stvari u Vašoj knjizi su nova otkrića o ulozi Jovanke Broz. Po Vašem mišljenju, koja je bila njena uloga? – Jovanka Broz je bila važna figura u Titovom životu, ali sve do 1978., kada njih dvoje više nisu živjeli zajedno i kada su joj bile ponuđene političke ambicije. Neko vrijeme predstavljala se kao vjerna supruga, no kasnije je postala sve arogantnija. Kažu da je surađivala s ruskom tajnom službom preko Ivana Krajačića, ali mi je teško o tome dati određeno mišljenje. Znam da je surađivala s našom službom, s KOS-om. Kasnije je sama prokomentirala kako joj je bilo dosta tajnih službi i njihove kontrole i nadgledanja. Kada joj je dozlogrdilo, počela je raditi protiv službe, a to nikako nije bilo dobro. Mislim da je to bio i jedan od razloga pogoršanja odnosa između Tita i nje. Sva istraživanja koja su provedena nakon smrti Tita pokazuju da je ipak bila upletena u neku zavjeru protiv njega. Nije htjela predati dokumentaciju koju je posjedovala, imala je vlastiti kabinet, tzv. “Jovankin kabinet”, i stvorila je službu unutar maršalata koji je osiguravao samo nju. Da su njeni planovi tada uspjeli, ako je doista nešto i bilo planirano, dogodila bi se situacija kao u Albaniji, kada je vlast preuzela žena Envera Hoxe. Vjerojatno je imala političke ambicije koje su joj sugerirale strane tajne službe.
Jovanka Budisavljević, rođena 1924., Ličanka, partizanka, nositeljica Spomenice 1941., imala je 1945. čin narednice Jugoslavenske vojske, a na kraju čin majora JNA. Već je 1945. bila dodijeljena maršalatu kao higijeničarka zadužena za kontrolu hrane, čistoće, zdravlja i higijene osoblja. Nakon smrti Davorjanke Paunović ? Zdenke bila je od 1947. osobna Titova tajnica. Njegova zakonita supruga postala je 1952. Uskoro je počela spletkariti i imala je državničke ambicije. Prije Titove smrti živjeli su dvije i pol godine odvojeno. Nakon njegove smrti, kao zakonita supruga, vodila je pravni spor za Titovo nasljedstvo.
Prema jednoj priči, već u početku 1945. je tadašnji ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković zahtijevao od podređenih republičkih sekretara da mu pošalju nekoliko provjerenih djevojaka za rad u Titovom kabinetu. Titu se najviše svidjela mlada, lijepa lička partizanka, Jovanka Budisavljević, koja je kasnije radila u njegovom kabinetu. Prema drugoj priči, Jovanku je navodno izabrao Ivan Krajačić Stevo, kojemu je Tito ranije povjerio izbor ženskog osoblja za kurirske i “druge potrebe”. Pošto je Krajačić bio sovjetski operativac NKVD-a za Jugoslaviju, utemeljeno se sumnja da je Jovanka Broz preko njega bila “vezana” za sovjetsku obavještajnu službu.
Nakon odstupanja generala Žežlja (1961.) i Rankovića (1966.), kada je djelatnu skrb za Titovu neposrednu sigurnost preuzeo KOS, njena odgovornost je prešla na tu sigurnosnu službu. Da li se toga držala u praksi, ili je radila za tri sigurnosne službe, jednu stranu i dvije domaće nije poznato i to zna samo Jovanka Broz. To je središnje pitanje koje zanima strane promatrače: Je li bila “trojnik” ili “tripleks”, kako smo ju zvali u šali? Jovanka Broz je imala, sve do razdvajanja, snažan utjecaj na Tita. Vjenceslav Cenčić u svojoj knjizi “Titova zadnja ispovijed” navodi Titove riječi Josipu Kopiniću da je Jovanku Broz jako volio, ali joj nije mogao oprostiti što je radila za NKVD, odnosno što je spavao s obavještajkom?
Za Titovog glavnog sekretara bio je postavljen Marko Vrhunec, koji je bio na toj dužnosti od 1970. do 1977. Njegova nepovezanost s UDB-om je bio glavni razlog dolaska na tu odgovornu funkciju. S druge strane, kao ekonomist je bio stručnjak za organizaciju informiranja. Naime, nakon brijunskoga plenuma bilo je jasno da su s Titom manipulirali. Dostavljali su mu nepotpune informacije koje je odabrao i cenzurirao administrativni i policijski aparat. Po Vrhunčevim tvrdnjama, vojska se nije miješala u njegovo političko djelovanje. Prijelomni trenutak dogodio se u srpnju 1972. Prema pričanju Marka Vrhunca, radilo se o otvorenom miješanje Jovanke Broz u državne i sigurnosne poslove. Prije odlaska delegacije u Moskvu, zahtijevala je da potpukovnik Slavko Popović, Titov osobni tajnik, mora ostati kod kuće zbog toga jer je sovjetski špijun. Zaprijetila je da u suprotnom ona neće ići na put. Neko vrijeme su se prepirali, a na kraju je Tito ljutito rekao generalu Vuletiću da će Popović ostati kod kuće. Kasnije se saznalo da Popović nije bio nikakav sovjetski špijun i da mu je Jovanka Broz učinila veliku nepravdu.
Radi navedenih događaja, u srpnju 1972 na razgovoru s Titom su bili general Nikola Ljubičić i Ivan Mišković. Prema Vrhunčevoj izjavi, navodno je tada Ljubičić rekao Titu da će morati napustiti svoj položaj ako ne uredi svoje odnose s Jovankom Broz. Tito je ostao zgrožen nad izjavom generala Ljubičića, kojemu je tada vjerojatno prekipjelo? U razdoblju od 1972. do 1974. pokušavalo se riješiti odnose između Tita i Jovanke Broz. Brojne pritužbe na njen račun počele su se nizati. Na Kardeljevu inicijativu 1973. su prihvaćene “odluke na Brdu”, koje se ipak nisu mogle realizirati. Zato je 22. prosinca 1973. Tito odlučio da se ustanovi posebna komisija CK SKJ koja bi trebala riješiti sve probleme. Zapravo se radilo o državno-partijskoj i vojnoj komisiji što je vidljivo iz sastava njenih članova. Predsjednik je bio Rato Dugonjić, budući potpredsjednik predsjedništva SFRJ, članovi Todo Kurtović, Stevan Doronjski i Fadil Hodža, sva trojica članovi Izvršnog komiteta CK SKJ te tri generala, Miloš Šumonja, Džemil Šarac i Ivan Kukoč.
Jovanka Broz je burno reagirala jer je shvatila da se radi o njenoj glavi i ugledu. Zaprijetila je da će javno objaviti razne dokumente o zlouporabi i neprijateljskom djelovanju nekih od najviših državnih i vojnih osoba što je, naravno, tada pobudilo nervozu u djelu navedene komisije. Kada je na sastanku Izvršnog komiteta CK SKJ 7. ožujka 1974. komisija predstavila svoje izvješće, predsjednik Dugonjić je izjavio da ne razumije što zapravo Jovanka Broz hoće jer treba skrbiti o Titu, a ona je potjerala i njegovog kuhara. Tito nije mogao ni pozvati svoga doktora! ? Kardelj je rekao sljedeće: “Jovanka je bolesna žena i postaje direktno opasna za Tita. Uspostavljen je sistem Titove izolacije od njegove političke okolice. Ja mu ne mogu više prići. Moramo je izolirati od njega, a on bi se već rastao, ali se boji skandala. Jovanka se više ne predstavlja kao supruga predsjednika, nego kao Jovanka Broz jer je to njena politička uloga”. Kako je Jovanka Broz tvrdila da ima dokumente koji terete članove komisije Izvršnog komiteta CK SKJ, Dolanc je od nje zahtijevao da ih izruči Titu. Tito ga je u tome podupirao, iako je to ona odlučno odbijala…
Članovi komisije, zajedno s Kardeljem, Bakarićem, Ribičičem, Bjedićem i generalom Ljubičićem, odlučili su kako će predložiti Titu izolaciju Jovanke Broz zbog sigurnosnih problema koje izaziva unutar maršalata. Predsjednik komisije Rato Dugonjić je rekao kako ona nije željela razgovarati s ostalim članovima komisije, već samo s njim. U tom je razgovoru iznijela vrlo ozbiljne optužbe na račun sigurnosne službe maršalata: da je prate, prisluškuju i provjeravaju osoblje u rezidenciji. Centralna osoba tih optužbi je bio general Ivan Mišković, no optuživala je i vrh JNA. O nekim je generalima rekla vrlo ružne stvari. Svaku optužbu je obrazložila. Tako je za generala Miškovića rekla da je hrvatski nacionalist, da je podržavao Tripalov masovni hrvatski pokret i da je u Hrvatskoj vrlo moćna struja koja bi rado otupjela oštricu borbe protiv hrvatskog nacionalizma?
Dugonjić je zaključio sljedeće: “Druže Tito, drugarica Jovanka ima strašno nepovjerenje u sigurnosnu službu i vojni vrh. Jovanka neće nikoga iz vojske. Predlažemo normalnu organizaciju poslova u maršalatu kako se vama osobno ne bi što dogodilo. Važno je da vi o tome odlučite, a ne Stevo Krajačić ili bilo tko drugi”! Tito je odgovorio da je uglavnom zadovoljan s djelom osoblja u maršalatu, iako je imao primjedbe na pojedince kao što su Šeparović, Valter, Mates, Mičunović? Što se tiče sigurnosne službe, činilo mu se kako je previše usmjerena prema unutra, protiv rezidencije, a manje protiv eventualnih prijetnji izvana. Zatim je dodao: “I mene su uhodili, bilo je tu kojekakvih intriga. Najviše su međutim uhodili Jovanku. Pratili su je, ispitivali vozača kud ju je vozio i to ju je vrlo uznemirilo. Zbog toga ne voli slušati ni o kakvom osiguranju i protuobavještajnim službama. Misli kako je sve to upereno protiv nje, ali i protiv mene. To je istina. Što muči Jovanku riješit ću sam, uz pomoć užeg vodstva. Što se tiče generala Miškovića, reći ću i ovo: on sigurno ima brojne zasluge, ali je radio i pogreške. Tako više ne mogu raditi. Mišković mora u mirovinu”!
Utjecaj Jovanke Broz na Tita je bio toliki da je on na njezin zahtjev smijenio general pukovnika Ivana Miškovića, tada posebnog Titovog savjetnika za sigurnosna pitanja, a prije toga načelnika sigurnosne službe JNA! Dolanc je rekao da komisija ima dva prijedloga: prvo, da se uspostavi takva organizacija maršalata koja će biti odgovorna izravno Titu ili osobi koju će on ovlastiti i drugo, da se drugarici Jovanki Broz odlučno kaže da se ne smije uplitati u politička pitanja. Neka brine samo o onim stvarima o kojima je dužna brinuti kao supruga druga Tita. Slijedilo je razdoblje koje opisuje novi generalni sekretar Marko Vrhunec u knjizi ”Šest godina s Titom”. Kad je u svibnju 1977. Jovanka Broz dala tiskati bogato ilustriranu knjigu s naslovom “Naši dani, mnogi su političari u tome prepoznali njezinu kandidaturu za Titovu nasljednicu.
Nakon promjene ustava 1974. i kasnije, nakon uvođenja kolektivnog predsjedništva SFRJ, kada je u Jugoslaviji došlo do ozbiljne krize, pojavila se i opasnost da bi Jovanka Broz mogla iskoristiti svoj utjecaj na Tita i uvjeriti ga da promijeni svoju odluku o prijenosu ovlasti na kolektivno predsjedništvo. Umjesto toga, otvoreno je okrivljavala predsjedništvo SFRJ za nesposobnost pri rješavanju krize u državi. Pisac knjige o Titovim ljubavima, Filip Radulović, piše da su u razdoblju vladanja Mikulića i Dolanca njih dvojica skovali urotu čiji se scenarij trebao odvijati na sljedeći način: gospodarsku situaciju popraviti s većim kreditom od međunarodne monetarne banke, urediti političku situaciju u državi i sazvati partijski kongres, uvesti red u državi pomoću policije i vojske (Kosovo), hitno izolirati Jovanku Broz i spriječiti njezin utjecaj na Tita, a Titu bi trebali ostati bliski samo Mikulić i Dolanc
Mikulić i Dolanc su o svemu tome obavijestili i Tita, prije svega o podatku KOS-a da ga vara s generalom Đokom Jovanićem, što su mogla potvrditi dva vjerodostojna svjedoka. No najvažniji je bio podatak da s Jovanićem priprema državni (vojni) udar. Jovanić je odmah umirovljen i stavljen pod stalni nadzor, a u međuvremenu se Tito 1978. prešutno odrekao Jovanke Broz i odobrio njezin kućni pritvor. Kasnije je kod Tita počela dolaziti operna diva Gertruda Munitić. Ona je i dalje pokušavala doći u dodir s Titom kako bi mu objasnila pozadinu urote. Iako su živjeli razdvojeno, Tito je pred smrt, iako samo usmeno, naložio Stevanu Doronjskom i Stanetu Dolancu da nakon njegove smrti mora uživati sve privilegije supruge predsjednika. Njegove molbe nisu poštivali. Iselili su je iz Bijelog dvora, oduzeli joj sva zakonska i bračna prava, ograničili slobodu. Različite komisiju su pregledavale njezine i Titove dokumente, očigledno tražeći dokaze o vezama i ortačenjima protiv vlastite države?
Žalila se na svim mogućim adresama, čak i na 13. kongresu SKJ. Izrekla je i svoju ocjenu prema kojoj je stariji partijski kadar želio “odstraniti Tita” i prozvala ih odgovornima za trenutnu situaciju. O svemu tome ima i dokumente koje će jednog dana objaviti u knjizi uspomena? Najveću je krivicu ipak natovarila Dolancu i Ljubičiću, koji su nekoliko godina pred Titovu smrt djelovali protiv njega i Jugoslavije. Nazvala ih je “Titičima”. Svejedno, Jovanka Broz svake godine dolazi na Titov grob. Njenu istinu još uvijek ne poznajemo. Možda je čak i pisala svoj dnevnik, ili će i ona svoju istinu odnijeti u grob.
(arhiva.nacional.hr)
ZANIMLJIVA ANALIZA Jesu li Tito i JNA zaista izrađivali atomsku bombu??
Na procesu u Munchenu gdje se zbog ubojstva emigranta Sjepana Đurekovića već deset mjeseci sudi Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, bivšim čelnicima hrvatskih tajnih službi, pravu senzaciju priredio je Milan Damjanović, nekadašnji pukovnik Kontraobavještajne službe JNA (KOS), prenosi Telegram.hr.
On je, naime, tokom svjedočenja otkrio da je JNA, zajedno s Inom, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih radila na specijalnom, tajnom nuklearnom programu.
Taj je projekt, objasnio je, bio formalno vezan uz opskrbu atomske centrale Krško nuklearnim gorivom.
Na pitanje advokata Ante Nobila je li taj pogram uključivao i pokušaj izgradnje atomske bombe, Damjanović je odgovorio da je Ina imala razvijenu tehnologiju te da je zbog toga bila uključena u istraživanja za proizvodnju goriva za nuklearnu elektranu Krško, ali da joj je nedostajalo novca da bi se upustila u proizvodnju atomske bombe.
Budući da suca Manfreda Daustera nisu zanimali detalji o tom zajedničkom projektu Ine i JNA, ostala su otvorena brojna pitanja koja su se nametnula nakon otkrića nekadašnjeg pukovnika KOS-a. Ponajprije, zašto je JNA bila uključena u taj program ako je on bio mirnodopskog karaktera. Zašto je bila potrebna suradnja Ine i JNA? Kako je Ina kao proizvođač nafte i naftnih derivata mogla učestvovati u izradi goriva za atomsku centralu u Krškom? Zašto je to bio strogo tajni projekt te da niko nije znao za njega?
Pokušavajući rekonstruirati o čemu je zapravo riječ, najprije smo saznali da su Ina i JNA tokom osamdesetih godina zaista radili na jednom zajedničkom tajnom projektu koji je nosio kodno ime Vrelo.
Vrlo uski krug ljudi u Ini, koji je znao samo za neke osnovne podatke, bio je uvjeren da je zadaća tog programa osposobiti se za proizvodnju goriva za atomsku centralu u Krškom.
Naime, u Petrokemiji Kutina, za procesa proizvodnje umjetnoga gnojiva, kao nusproizvod dobivala se specijalna smjesa, takozvani žuti kolač, iz koje su se, nakon brojnih veoma zahtjevnih tehnoloških zahvata, mogle dobiti komponente neophodne za proizvodnju urana, koji se koristi u proizvodnji goriva za atomske centrale, ali i pri izradi atomske bombe.
Na tom programu radilo se u Ini godinama, čak su se iz Maroka uvezli neki minerali za koje se vjerovalo da mogu pomoći pri izradi goriva za atomsku centralu. No na kraju je taj projekt sam od sebe zamro jer, kako je to potvrdio pukovnik Damjanović, nije bilo novca da bi se nastavilo s istraživanjima.
Poslije se međutim utvrdilo da je rad na zajedničkom projektu Ine i JNA bio tek jedan od brojnih pokušaja tadašnje JNA da se dokopa atomske bombe.
Prvi je o posljednjim pokušajima vrha JNA da proizvede atomsku bombu progovorio prof. dr. Almir Pleho, penzionisani profesor s Medicinskog fakulteta u Sarajevu i svojedobno član jugoslavenske Komisije za kontrolu i distribuciju bojnih otrova i naoružanja koja je bila nadležna i za nuklearna istraživanja. Profesor Pleho otkrio je kako je Jugoslavija prvo početkom šezdesetih, poslije toga i tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća, kupovala od SSSR-a nuklearno gorivo.
Strah od ruskog napada
Na to su potrošene milijarde dolara, no to gorivo, koje se nabavljalo kad još nije bilo atomske centrale, nuklearna elektrana Krško započela je s radom u januaru1984., trebalo je omogućiti jugoslavenskim stručnjacima da se detaljnije upoznaju s njegovom strukturom i sastavom. Profesor Pleho je objasnio kako je to gorivo trebalo za pokuse koji su se krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina izvodili u Institutu Vinča kod Beograda.
Svjedočenje pukovnika Damjanovića na procesu u Munchenu kako je JNA pokušavala izraditi atomsku bombu, ali za to nije bilo dovoljno novca, samo je još jedna potvrda onoga što je ranije otkrio profesor Pleho. No definitivna potvrda svih tih tvrdnji stigla je krajem 2011. i to ne samo od najkompetentnije osobe nego i čovjeka koji je bio najviše upućen u sve tajne jugoslavenskog atomskog programa.
Admiral Branko Mamula, nekadašnji moćni ministar obrane iz osamdesetih godina, u intervjuu beogradskom listu Politika, na pitanje je li JNA željela proizvesti atomsku bombu, odriješito je zaključio:
“Projekt nuklearnog razvoja je postojao i ja sam bio član komisije za to. Ali, ne bih o tomu ništa detaljnije govorio”.
Izvori koje je konsultirao Telegram suglasni su da se admiral Branko Mamula, od svih vojnih dužnosnika sedamdesetih i osamdesetih godina, najviše zauzimao za razvoj programa koji bi omogućio izradu atomske bombe.
To je ujedno bio i drugi pokušaj Jugoslavije da izradi vlastitu atomsku bombu. Prvi, koji je neslavno završio, započet je krajem pedesetih godina nakon sukoba Tita i Staljina kada je tadašnji SSSR prekinuo sve odnose s Jugoslavijom. Taj drugi program počeo se realizirati krajem proljeća 1974. kada je Indija izvela svoj prvi pokus s atomskom bombom.
U to doba bila je još na snazi takozvana Brežnevljeva doktrina o ograničenom suverenitetu socijalističkih država, među koje je SSSR svrstavao i Jugoslaviju pa je to izravno ugrožavalo suverenitet i nezavisnost države.
U takvim okolnostima vojni vrh donio je odluku da se obnovi rad na nuklearnom programu koji je prekinut sredinom pedesetih. Ni do danas nije jasno je su li tu odluku generali JNA donijeli na svoju ruku ili su ipak za nju dobili suglasnost presjednika Tita i državnog vrha.
Uglavnom, vodeći generali pozvali su u maju 1974. u Beograd sve šefove naučnih instituta u zemlji koji su se bavili nuklearnim istraživanjima. Budući da su svi bili na čelu civilnih institucija, nemalo su se iznenadili kada su saznali da će se sastanak održati u zgradi Generalštaba. Još ih je više zateklo kada su im prije početka sjednice, između ostalih generala, bili predstavljeni i najviši šefovi KOS-a.
Potom su morali potpisati dokument u kojemu je stajalo da nikada neće otkriti o čemu se raspravljalo na sastanku. Nakon toga im je rečeno da je zbog neizvjesne i nesigurne političke situacije u svijetu nužno obnoviti nuklearni program s tim da će naglasak biti stavljen na njegovu vojnu primjenu. Objašnjeno im je da će projekti koji su namijenjeni mirnodopskom korištenju atomske energije biti samo pokriće za vojne programe.
Krajem godine održan je i drugi sastanak u istom sastavu na kojemu je dogovoreno da opravdanje za proširenje nuklearnog programa bude plan da Jugoslavija sama proizvodi gorivo za atomsku elektranu u Krškom.
Cijelim tim pothvatom rukovodio je nuklearni odjel Vojnotehničkog instituta u Beogradu, čiji je šef bio pukovnik Martin Sajnkar. Najveći dio istraživanja preuzeli su instituti u Vinči, Institut za fiziku i Vojnotehnički institut. Sve tri institucije nalazile su se u Beogradu. Djelomice su u operaciji sudjelovali i instituti Ruđer Bošković u Zagrebu i Jožef Štefan u Beogradu, ali njihov je udio u istraživanjima bez većeg značaja. I, naravno, naftna kompanija Ina, koja se međutim nije spominjala među znanstvenim institucijama koje su bile uključene u nuklearni program za vojne namjene.
Prvi puta Jugoslavija je započela s razvojem nuklearnog programa 1948., odmah nakon sukoba Tita i Staljina te raskida odnosa sa SSSR-om. U strahu od mogućeg napada Rusije na Jugoslaviju Edvard Kardelj, jedan od najbližih suradnika predsjednika Josipa Broza, izjavio je:
“Moramo imati atomsku bombu. Moramo je napraviti makar nas godinama stajala polovicu svih naših prihoda”.
Prvi korak bio je osnivanje znanstvenih instituta koji su se bavili fundamentalnim istraživanjima. Tako su 1948. do 1950. osnovani Institut nuklearnih nauka Boris Kidrič u Vinči kod Beograda, Institut Jožef Štefan u Ljubljani, Institut Ruđer Bošković u Zagrebu, kojemu je na čelu bio fizičar svjetskoga glasa Ivan Supek. Na čelu komisije za nuklearnu energiju bio je Aleksandar Ranković, poslije Tita najmoćniji čovjek Jugoslavije, koji je istodobno imao nadzor nad cijelim sigurnosnim sistemom te svim tajnim službama.
Panika nakon bijega
No 1958. došlo je do teške nesreće u reaktoru nulte snage u Institutu u Vinči, u kojemu se koristila teška voda i uran iz Sovjetskog Saveza, što je bio povod za smjenu šefova triju najvažnijih instituta u zemlji. Sa svojih funkcija bili su prisiljeni otići ugledni naučnici Pavle Savić, Ivan Supek i Anton Peterlin, a pravi razlog njihova odlaska bila je njihova rezerviranost spram želje JNA da se napravi atomska bomba.
Za zajednička istraživanja Ine i JNA o mogućnosti dobivanja urana i pluotnija koji bi se koristili u izradi atomske bombe, vjerojatno se ne bi nikada čulo da nije došlo do suđenja Perkoviću i Mustaču u Munchenu na kojemu se pojavio pukovnik KOS-a Milan Damjanović.
Njegovo svjedočenje otkrilo je i razlog panike koja je zavladala u vojnom vrhu kad se nakon bijega Stjepana Đurekovića saznalo da je od 1975. do 1983., dakle do njegova ubojstva, bio agent njemačke obavještajne službe BND.
KOS je utvrdio da je Đureković odao Njemcima sve podatke o opskrbama naftom i naftnim derivatima vojnih baza, skladišta i vojarni JNA, što zapravo i nije bilo teško jer je u intervjuu časopisu Nova Hrvatska 1982. otkrio da rezerve goriva u JNA iznose 100.000 tona te je tačno naveo petnaestak lokacija na kojima je u podzemnim skladištima vojska držala naftu i naftne derivate.
KOS je međutim, ustvrdio je pukovnik Damjanović, precizno rekonstruirao da je Đureković posjetio brojne vojne objekte, među ostalim i podzemni vojni aerodrom Željava, koji je bio od strateškog značaja za zračnu obranu Jugoslavije. Đureković je otkrio BND-u, objasnio je pukovnik Damjanović, koliko je u Željavi bilo rezevoara, gdje su se nalazili, koliko je bilo ukopanih u zemlju, koliko je goriva stalo u njih.
Pukovnik Damjanović kazao je također kako je KOS utvrdio da je Đureković odao Nijemcima najtajnije podatke o luci Lora, protupodmorskom helidromu Split, o raketnim lansirnim rampama i vojnim aerodromima u Hrvatskoj i Sloveniji… Zbog toga je JNA morala promijeniti namjenu mnogih svojih lokacija, izmjestiti neka skladišta i objekte čime joj je nanesena golema materijalna šteta.
Zabrinuti vojni vrh
No vojni vrh najviše je brinulo je li Đureković znao za zajednički nuklearni program Ine i JNA i je li što o tomu otkrio Nijemcima.
Sve međutim upućuje da Đureković nije znao za taj projekt jer, da je još i to znao, imalo bi to nesagledive negativne političke posljedice.
Jugoslavija se, naime, predstavljala u svijetu kao veliki protivnik korištenja atomske energije u vojne svrhe te je bila potpisnica konvencije o neširenju nuklearnog naoružanja.
(avaz.ba)
Tajno oružje: Ispovijedi vojnika koji su "prošli" kuhinju u JNA
Slučajni susret vojnika iz JNA (Tuzla-Kragujevac)
Bilo je to 2002 u Budvi. Sjedim ja na plaži, kad prilazi meni neki lik prilično ćelav, mršav i potpuno nepoznat, pita on mene da li znam vojnika iz vojske 1986. koji je bio dosadan, koji je volio da puno jede, koji je uvijek gubio u kartama i koji je jedno vrijeme s njim dijelio sobu. Ja onako malo iznenađen, sjetih se ja nekog lika iz Kragujevca i kažem da znam Filipa iz Kragujevca.
„Ja sam Filip iz Kragujevca. De si Bosanac kućo stara.“
Zagrlišmo se mi, malo je reći koliko me je obradovao. Trebao sam sutradan ići kući, ali sam 3 dana produžio kako bih sa starom jarančugom pio. Upoznao sam ga s mojom suprugom i djecom. Isto tako i on mene. Eto, od 2002. smo veliki prijatelji, dolazimo kod njega u Kragujevac i oni nama dolaze u Tuzlu.
Sunday, February 14, 2016
Antifašisti obilježili 71. godišnjicu oslobođenja Mostara, vandali oskrnavili partizansko groblje (FOTO)
Na Partizanskom spomen-obilježju, gdje je održana centralna svečanost, dočekale su ih razbijene ploče što je izazvalo zgražavanje svih sudionika, koji su riječima “smrt fašizmu – sloboda narodu“ željeli otjerati crnilo fašizma koje, kako su ustvrdili, još uvijek vlada. Devastirano spomen-obilježje u Mostaru je, kako su kazali okupljeni antifašisti, pokazatelj da se ne poštuju oni koji su svoje živote dali za slobodu grada. Ovaj čin posebno emotivno je doživio Danilo Škorija iz Ljubljane koji je sudjelovao u borbi za oslobođenje Mostara i bio teško ranjen, te je danas došao posjetiti grad na Neretvi i položiti cvijeće svojim suborcima.
“Mostar je bio glavni udar naše prekomorske udarne brigade. Tu sam bio ranjen, tu su moji drugovi sahranjeni. Hvala vam što ste se okupili da im odate počast“, kazao je Škorija, te se prisjetio sudbonosnog dana u kojem je Mostaru izborena sloboda. Izrazio je želju da nađe i posjeti groblje i zapali svijeću svojim kolegama iz prekomorskih brigada koje su sudjelovale u oslobođenju Mostara i koji su poginuli u brdima negdje u predjelu Širokog Bijega. U ime SUBNOR-a BiH, general Mustafa Polutak je naglasio kako bi najveći poraz bio zaboraviti borbu protiv fašizma i heroje koji su svoje živote dali za slobodu naroda.
Zoran Simović: Patim za bivšom Jugoslavijom
„Simović ima sreću... Kakva je to drama... Evo još jednom Simović... Nema više vremena za bilo šta, 45:38. Vujović, Vujović... Evo šansa... Goool! Ljudi, pa je li to moguće, ludnica, što je ovo...“, komentar pokojnog kolege Mladena Delića na čuvenoj utakmici u Splitu Jugoslavija – Bugarska (3:2), ostat će kao jedan od najupečatljivijih na prostorima bivše Jugoslavije i šire.
U posljednjim trenucima susreta, doslovno u posljednjem napadu, Crnogorac je započeo i Crnogorac zapečatio sudbinu Bugarima i odveo Jugu na završnicu najboljih fudbalskih nacionalnih selekcija Starog kontinenta.
Golman Zoran Simović je deganžirao, Zlatko Vujović centrirao, a Ljubomir Radanović pogodio. I više od tri decenije poslije, nezaobilazna je priča o tom historijskom meču i akterima susreta pod tadašnjom trobojkom sa petokrakom, Zoranu Simoviću, Zoranu Vujoviću, Miodragu Ješiću, Srećku Katanecu, Luki Peruzoviću, Ljubomiru Radanoviću, Zlatku Vujoviću, Ivanu Gudelju, Safetu Sušiću, Mehmedu Baždareviću, Marku Mlinariću i Sulejmanu Haliloviću. Selektor je bio Todor 'Toza' Veselinović.
Pobjeda nad Bugarima
Ovom prilikom smo razgovarali sa ex juginom „jedinicom“ Zoranom Simovićem, koji danas sa porodicom živi u Kruševcu. I putem društvenih mreža smo kontinuirano u kontaktu, a zbližio nas je nekadašnji as sa Koševa i član druge šampionske generacije Sarajeva, Zijad 'Zijo' Švrakić. Inače, slike na Simovićevom profilu vraćaju nas u osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća, a dominira ona sa Poljuda sa čuvene kvalifikacijske utakmice.
„Znao sam kako ćemo započeti priču! Pa taj susret na Poljudu sa Bugarima i jeste nama obilježio karijeru, jer on će uvijek biti u fokusu. Sam razvoj utakmice, moje odbrane, pa onaj nesretan gol koji sam primio, zatim golovi Sušića i odlučujući gol u posljednjim trenucima Radanovića. Imao sam ludu sreću u tom posljednjem napadu Bugara. Mogli su mi dati gol kako su htjeli, a lopta je na kraju završila u mojim rukama. Odmah sam je ispucao... Na kraju ludnica, što je govorio pokojni komentator Delić. Radanović je glavom pogodio i uspjeli smo se plasirati na evropsko prvenstvo“, kaže Zoran Simović.
Nažalost, na Evropskom prventsvu 1984. godine u Francuskoj, reprezentacija Jugoslavije je doživjela totalni krah.
„U Francuskoj nije bilo uopšte one atmosfere, kao u kvalifikacijama za evropsko prvenstvo. Upetljali su se raznorazni menadžeri i svašta se dešavalo u i oko reprezentacije. U prvom susretu sam branio protiv Belgije i izgubili smo 2:0. Protiv Danske me je zamijenio Ivković, izgubili smo 5:0. Opet sam stao na gol protiv Francuske i izgubili smo 3:2. Dakle, sve tri utakmice smo izgubili i odmah smo napustili prvenstvo. I sada tvrdim, da se nisu dešavale te negativne stvari, sigurno bi prošli prvi krug i daleko bi dogurali. Imali smo sjajnu generaciju, sjajnu reprezentaciju koja je u pripremnim utakmicama za evropsko prvenstvo savladala Portugal i Španiju, a neriješeno igrala sa Francuskom. Nažalost, sve je naopako bilo na evropskom prvenstvu, poraz za porazom, totalna katastrofa“, kaže i danas razočarano nekadašnji reprezentativni čuvar mreže Zoran Simović, koji je za bivšu Jugoslaviju nastupao samo u 10 susreta, mada je tada važio za jednog od najboljih golmana bivše države.
„I danas patim što nisam imao više nastupa za reprezentaciju. Mogao sam, posebno kada sam bio u Galatarasayu i branio u vrhunskoj formi. Nikome nije bilo jasno u Istanbulu, Turskoj, što me ne zovu više u reprezentaciju. Čak je tadašnji moj trener, Nijemac Jupp Derwall, htio intervenisati kod saveznog kaptena Miljana Miljanića, ali ja nisam dozvolio. Nisam želio da na taj način budem u reprezentaciji. Za mene je samo teren bio mjerilo i moje odbrane, moja forma. A stvarno sam bio u fantastičnoj formi. Ostala je velika praznina u mom srcu i u mojoj karijeri, jer je najveće priznanje za jednog sportistu da nosi državni grb i da u tom najdražem dresu sluša državnu himnu, a mislim da sam tada itekako zasluživao poziv“.
Sa Galatasarayom prvak i kup
U jednoj od tadašnjih anketa, Zoran Simović je svrstan na 12. mjesto najboljih inostranih igrača turskog fudbala svih vremena.
„Ja sam u Tursku stigao još u vrijeme kada se igralo na šljaci i proveo sam tu šest godina, od 1984. do 1990. godine. Osim mene bilo je još igrača sa prostora bivše Jugoslavije. U to vrijeme su igrali Dževad Šećerbegović, Dževad Prekazi, Mersad Kovačević, Mirza Sejdić, Srebrenko Replić, Tarik Hodžić... Do mog dolaska Galatasaray nije bio prvak 15 godina, a onda smo prvo bili viceprvaci, mada smo sezonu završili bez poraza, ali nam je gol razlika bila slabija. Poslije smo bili prvaci, osvajači kupa, igrali najljepši fudbal, imali najviše navijača. U to vrijeme je fudbal u Turskoj bio u velikoj ekspanziji, a dosta je trenera bilo sa naših prostora, kao i što rekoh i igrača. Vidite najbolje gdje je danas turski fudbal, a mi smo udarili temelje, mi sa prostora bivše Jugoslavije, što na terenu, što na klupi“.
Inače, u Galatasaray je Simović došao iz splitskog Hajduka, gdje je također ostavio neizbrisiv trag. I danas se na Poljudu sjećaju utakmice 1. kola Kupa UEFA protiv rumunske "Universitatee" iz Craiove, kada je Hajduk, zahvaljujući Simovićevim sjajnim obranama jedanaesteraca, prošao u naredni krug, a poslije došao do polufinala.
„Ja sam došao u Hajduk, možda u jednom nezgodnom periodu kada je bila smjena generacija. Međutim, uspjeli smo brzo napraviti jedan respektabilan tim koji je osvojio tadašnji Kup maršala Tita, bili u samom vrhu jugoslavenskog fudbala i mogli smo sigurno još više. Tu su bili braća Zlatko i Zoran Vujović, Ivan Gudelj, Ivica Šurjak, Ive Jerolimov, Boro Primorac, Zoran Vulić, Drago Ćelić, Nikica Cukrov , Blaž Slišković, Dževad Prekazi, Branko Miljuš, Miloš Bursać... Ipak, uspjeli smo se plasirati u polufinale Kupa UEFA i nesretno ispali od Tottenhama. Dobili smo 2:1 u Splitu, a izgubili 1:0 u Londonu. Lijepe uspomene nosim iz Splita, a nastupi u dresu Hajduka, sakupio sam ih 120, dovele su me i do reprezentacije Jugoslavije. Na kraju je ispalo tako da dok sam branio za Hajduk, bio sam i na vratima reprezentacije, poslije nisam. Hajduk je u svakom slučaju, bio i ostao dio mene, moga života“.
Nekada fudbaler, danas građevinar
U Split je Simović došao iz Kruševca, a rođen je u Mojkovcu 2. novembra 1954. godine.
„Crnogorac sam po rođenju, a fudbal sam krenuo igrati od malena i to nisam odmah bio golman. Igrao sam na poziciji napadača, ali kako nisam bio neki trkač, rekli su mi da stanem na gol. Od tada sam na golu i tako je bilo cijelu karijeru, koju sam započeo u Napretku iz Kruševca i tu ostao do 1980. godine, do prelaska u Hajduk. Prelazak u Hajduk je bio odličan potez, što se i poslije i pokazalo, a opet životni krug se zatvorio u Kruševcu“.
I danas Zoran Simović živi u Kruševcu, gradu odakle je započela fudbalska priča i bavi se vrlo uspješno privatnim biznisom.
„Sretan sam čovjek, ponosan na svoju porodicu, na suprugu Radmilu, kćerku Anu i sina Ivana. Imam četvero unučadi i to mi je najveće bogatstvo. Što se tiče firme, ona je građevinskog karaktera i pravimo zgrade. Fino ide, ali najbitnije da je čovjek zdrav i sretan sa svojim najmilijim, naravno i svojim dragim prjateljima koje sam stekao godinama. I danas održavam kontakt s njima i sretan sam kada se ponovo sretnemo i kada imam priliku da ih ugostim ovdje u Kruševcu“, rekao je na kraju legendarni Zoran Simović, a onda je posebno istakao, rekavši da se ne naljute mnogi koje je izostavio u ovom razgovoru, ali ih nikada nije zaboravio, svoje drage prijatelje, saigrače, protivnike...
„Molim vas puno mi pozdravite nekadašnjeg i sadašnjeg selektora reprezentacije Bosne i Hercegovine Papeta Sušića i Mešu Baždarevića, aktuelnog trenera Sarajeva Miodraga Ješića. To su moji nekadašnji saigrači iz reprezentacije zajedničke nam države, bili i ostali prijatelji, kao i sve Sarajlije, Bosanci i Hercegovci i svi narodi na prostoru bivše Jugoslavije. Da se nije desilo to što se desilo, bili bi prvaci Evrope i svijeta u svim sportovima, fudbalu, košarci, rukometu, odbojci... I sada postižemo sjajne rezultate, ali da je ostala zajednička država, bili bi sigurno ispred svih, mnogo stepenica. Ne traba zaboraviti, evo u fudbalu da smo mi imali najbolje fudbalere svih vremena, jednog Bobeka, Mušovića, Vukasa, Milutinovića, Sušića, golmane Bearu, Marića, Meškovića, Šoškića, Janjuša...
Izvor : http://balkans.aljazeera.net/
Subscribe to:
Posts (Atom)