Samohodno oruđe M36

Samohodno oruđe M36 nastalo je tokom Drugog svetskog rata kao odgovor na nove modele nemačkih teških tenkova i predstavlja lep primer moći američkog vojno-industrijskog kompleksa da u kratkom vremenskom roku odgovori na potrebe evropskog ratišta. Razvoj i nastanak ovog vozila možemo pratiti još od maja 1940. kada je armija SAD (Sjedinjene Američke Države) nakon brzog sloma Francuske postala svesna karaktera budućeg rata. Sasvim je bilo jasno da će oklopne snage, bar kada je reč o kopnenim operacijama , imati odlučujući značaj. 

General Džordž Maršal načelnik generštaba američke vojske, već je u maju naredio preduzimanje potrebnih mera kao odgovor na uočene pretnje. Jedna od odluka bila je i razvoj i proizvodnja velike količine protivtenkovskih sredstava. Nije odmah bilo jasno u kom pravcu treba usmeriti napore. Ubrzo se došlo do zaključka da je potrebno iza prvih linija imati mobilne PT (protivtenkovske) topove, koji bi se mogli suprostaviti oklopnim klinovima, odnosno velikoj koncetraciji oklopnih vozila koja su probila prvu liniju odbrane čiji su oslanac činili vučni PT topovi. Tragom ideje da su Francuzi relativno uspešno koristili PT topove montirane na standardne vojne kamione, amija SAD je relativno brzo razvila vozila M6 i M9 koja su predstavljala skromna rešenja male borbene vrednosti. Dalji napori, nakon niza prototipova i koncepcija su doveli do SO (samohodno oruđe) M18 i M10.

.Nakon rata bataljoni sa M10 vozilima su rasformirani, sa namerom da njihovu ulogu preuzmu tenkovi. Manji broj vozila je isporučen saveznicima. M36, kao perspektivnije sredstvo je zadržan u naoružanju, ali je najvećim delom takođe isporučen saveznicima: Južnoj Koreji, Francuskoj, Danskoj, Turskoj, Italiji, Pakistani, i što je posebno zanimljivo za taj period istorije, Jugoslaviji, koja je primila najveću količinu. M36 je uzeo učešća u mnogim lokalnim sukobima. U korejskom ratu se pokazao kao veoma efikasan protiv severnokorejskih T-34. U indijsko - pakistanskom ratu, Pakistan je upotrebio bar dva puka sa M36, zajedno sa tenkovima M47 i M48. Početkom devedesetih JNA je još uvek u formaciji udarnih mehanizovanih brigada zadržala M36, te su uzeli učešća u borbama koje su sledile u sastavu svih novoformiranih vojski i oružanih formacija.

.Sporazum o vojnoj pomoći Jugoslaviji, formalno je zaključen 14. novembra 1951 i trajao je do 12. decembra 1957. god. U početnom delu tog perioda JNA je primila 399 samohodnih oruđa M36, od čega je samo manji broj bio verzija M36B1. Septembra 1953. na pregovorima u SAD na krajnje nerealnoj listi potraživanja JNA bilo je čak 1.254 SO M36. Značaj i obim vojne pomoći može se videti i na osnovu činjenica da je novim artiljerijskim sredstvima prenaoružano 8 kompletnih divizija i formirano više samostalnih artiljerijskih i samostalni PO pukova. Pre isporuke vojne pomoći, korpusi i armije nisu imali svoje samostalne artiljerijske jedinice, odnosno svi samostalni pukovi / divizioni bilu su direktno podčinjeni Vrhovnoj komadi. Samohodna oruđa M36 nakon isporuke dodeljena su: (a). Pešadijskim pukovima prenaoružanih divizija, po jedna baterija od 6 vozila, a ovakva divizija je imala i PO divizion, koje je pored komande, komandne baterije imao još tri samohodne baterija sa 18 M36. (b). 

Oklopnim brigadama iz sastava oklopnih divizija dodeljena je po jedna baterija od 4 M36 (ili 2 beteije SO M18). (c). Samostalni samohodni PO pukovi, podčinjeni komandama korpusa i armija bili su baterijskog sastava, sa komandom, komandnom baterijom, pozadinskim delovima i 4 baterija sa po 6 M36. Krajem pedesetih JNA je raspolagala sa 2.400 PO topova, od čega je oko 640 bilo samohodno. Ratne rezerve za ova samohodna artiljerijska PO sredstva bile su 1.150.000 metaka. Pored svih napora tadašnja artiljerija je zaostajala za sličnim jedinicama drugih država. Jedna studija Uprave artiljerije iz tog perioda, pruža podatke da je težina plotuna art. puka američke armije 1.584kg, sovjetske 1.632.kg, a prenaoružane divizije JNA 612 i neprenaoružane samo 324kg. Krajem sedamdesetih u popisu oklopnih vozila navode se i po 42 M36B1 i 347 M36.

Samohodni PA top Praga M-53/59/70

M53/59 Praga je naziv za samohodni protivavionski dvocjevni top 30 mm porijeklom iz Čehoslovačke koji je uveden u vojnu upotrebu čehoslovačkoj vojsci pod nazivom Praga PLDvK vz. 53/59 - "Ještěrka". Ovo se oružje pokazalo veoma uspješno tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije.

Opis

M53/59 Praga se sastoji od oklopnog trupa i topa koji se nalazi na stražnjem dijelu oklopnog trupa. Oklopni trup protivavionskog vozila se nalazi na modifikovanom dijelu kamiona Praga V-3S 6 × 6. U prednjem dijelu oklopnog trupa se nalazi kabina za posadu i motor. Kabina vozila je oklopljena čelikom debljine 10 mm. U kabini su se nalazila četiri člana posade, i u kabini nišandžije jedan član posade. U gornjem dijelu kabine nalazi se osmatračnica, dok se u čeonom dijelu nalaze dva čeona prozora, od kojih jedan koristi vozač za upravljanje vozilom, a drugi komandir odjeljenja. U stražnjem dijelu vozila se nalazi horizontalna platforma, na kojoj je montiran protiavionski top-PAST 30 / 2 mm M53/59/70 sa sistemom za upravljanje vatrom J171A. PAST 30 / 2 mm namijenjen je za gađanje ciljeva u zračnom prostoru na daljinama do 3000 metara i visini do 2500 metara. Ovo oružje se može koristiti i protv pješadije i utvrđenih objekata na zemlji. Borbeni komplet metaka topa je 600 metaka. Ima 8 okvira koji se pune po 50 metaka. Okviri se postavljaju na topove sa gornje strane. Top se okreće 360 ​​° oko svoje osi, cijevi topa se pomijeraju od -10 ° do +85 °. Brzina gađanja topa je 30 metaka u minuti. Top koristi optički nišan.

Borbena upotreba

M53/59 Praga je namjenjena za gađanje niskoletećih aviona i helikoptera u visini do 2500 metara ona je korštena tokom Rata u SFRJ protiv pješadije i ciljeva na kopnu gdje se pokazala kao dobro oružje.Ratna praksa je pokazala da su Prage veoma pouzdana i efikasna orudja. Zastoji i kvarovi su se narocito javljali u pocetnoj fazi ratova, usled nedovoljno obucenih posada. Dva najcesca zastoja  bila su tokom duze borbene upotrebe, kada je dolazilo do zaprljanja lezista metka i slabljenja opruge izvlakaca sto je uslovilo da prazna caura ostane u lezistu, da bi zatim na nju naletao novi metak, usled cega je u pojedinim situacijama dolazilo i do eksplozije. Poznato je da je u jednoj takvoj situaciji, kada je doslo do zaglavljivanja levog automata topa i eksplozije metka, nisandzija orudja izbacen sa vozila. Drugi najcesci kvar  nastajao je usled zaprljanosti komore, kada dolazi do zaglavljivanja gasnog klipa, sto se uz dosta muka moglo otkloniti samo u pozadinskim radionicama. Tokom dugotrajnih dejstava do zastoja je i dolazilo usled kvara na zadnjem poklopcu automata, odnosno usled istrosenosti razvodnika unutar njega, kada dolazi do nabijanja caure na odvodnik i zastoja u paljbi.

Naoružanje

Top M-53, se puni okvirima u kojima staje 50 granata od 30mm, a kadenca je 840-900 granata po minuti. Nisanska sprava je jednostavna sa vertikalnom resetkom.Elevacija topa je od -10 do + 85°. Po zemaljskim ciljevima uspesno dejstvo je do 2.000m, a kunicija se samolikvidira nakon 3.500m.Motor je Tatra T 912-2, benzinski, sestocilindricni snage 81kW. Problematicna je pokretljivost van puteva, a spisak nedostataka upotpunjuje i to da ne moze dejstvovati nocu i u losim meteo uslovima, nema NBH podsistem, nisandzija je izlozen protivdejstvu, vozilo je jako zahtevno za voznju...

Tenk T-72

Sovjetski stručnjaci su relativno brzo otpisali svoj tenk T-62 stvorivši, posle kratkog lutanja sa T-64 novi T-72. Počeli su da ga uvode u naoružanje 1974. godine. Iznenadili su svet topom koji su ugradili u taj tenk. Bio je to top kalibra 125 mm 2A46 glatke cevi. 

Nova konstrukcija ovog topa omogućila je lakše montiranje na telo tenka i korišćenje automatskog sistema za punjenje topa. 

Početna brzina potkalibarnog projektila pri ispaljivanju iz tog topa iznosi 1800 m/s, dok je za kumulativne projektile ostalo 1000 m/s. Novi top ima termalni štit. Svi tenkovi treće generacije imaju četiri člana posade, jedino je T-72 u to vreme kao serijski tenk imao tri člana posade. Tenk T-72 ima stabilizaciju topa u obe ravni. Daljinomer je laserski, a postoji i balistički računar. SUV kod tenka T-72 nije klasičnog tipa, već ima odvojen laserski daljinomer od balističkog računara, u koji treba meteouslove unositi ručno i ne postoji senzorski primač. Prvi primerci nisu imali SUV. 

Za pogon mu je odabran 12-cilindrični četvorotaktni turboprehranjivi višegorivni dizel motor V-46 snage 580 kW. T-72 ima višeslojni tzv. sendvič oklop. Zaštita oklopa je ekvivalenta homogenog oklopa debljine 500 mm. 

Počev od 1981. godine u serijskoj proizvodnji je tenk T-72M1 čija masa iznosi 41,5 tona. Na kupoli tenka T-72M1, sa strane nalaze se po četiri bacača dimnih kutija, a borbeni komplet za top ima 44 granate (prve serije su imale 39 granata). Oklop tog tenka je ojačan sa ERO oklopom. 

Počev od 1986. godine u serijskoh proizvodnji je tenk T-72S (T-72B) mase 44,5 tone, koji je osposobljen da iz topa kalibra 125 mm 2A46M (D-81) ispaljuje POVR 9K120 "SVIR". BK tenka je povećan i čine ga 39 projektila za top i 6 POVR SVIR. Za pogon tenka upotrebljava se višegorivni dizel motor V-84-1 maksimalne snage 618 kW. Specifična snaga tenka je 13,9 kW/t, a najveća brzina kretanja je 60 km/h. Autonomija kretanja je 500-650 km, a u rezervoaer staje 1250 (+ 400) litara goriva. 

Nišanski uređaj 1K13-49 predstavlja najveću novinu. On omogućuje vođenje POVR SVIR. Raketa se na cilj navodi pomoću frekventno prilagodljivog laserskog signala, a domet je do 5000 m. Masa bojne glave rakete od 4,2 kg može da probije 700 mm homogenog oklopa. 

Oklopna zaštita poboljšana je ugradnjom ekspolzivnog oklopa KONTAKT. 

Mnogi tenkovski stručnjaci tenk T-72 smatraju najuniverzalnijim tenkom na svetu i da biti bolji ili lošiji od njega predstavlja kriterijum za vrednovanje svih postojećih tenkova. 

TT podaci za tenk T-72 

Borbena masa tenka: 41 tona. 

Dužina sa topom: 9,20 m. 

Dužina tela tenka: 6,40 m. 

Visina sa PAM: 2,30 m. 

Visina bez PAM: 2,19 m. 

Širina tenka: 3,60 m. 

Debljina oklopa: višeslojni - ekvivalent 500 mm homogenog oklopa. 

Snaga motora: 580 kW. 

Specifična snaga motora: 14,14 kW/t. 

Maksimilna brzina: 60 km/h. 

Radijus dejstva: 600 km. 

Savlađuje rov širine: 2,8 m. 

Savlađuje vodenu prepreku do dubine: 5 m. 

Savlađuje uspon: 30 stepeni. 

Savlađuje nagib: 25 stepeni. 

Kalibar topa i tip: 125 mm 2A46. 

Borbeni komplet: 40 (44). 

Broj mitraljeza 7,62 mm: 1. 

Broj mitraljeza 12,7 mm: 1. 

Stabilizacija topa: ima. 

Daljinomer: laserski. 

Računar: elektronski. 

Članova posade: tri. 

Zastava izvezla prvi "Yugo GV"

Prije 30 godina kragujevačka "Zastava" izvezla je prvi "Yugo GV" na američko tržište i ponudila ga kupcima po cijeni od 3.990 dolara

Britanski BBC u tekstu povodom jubileja dolaska "Yuge GV" u Ameriku, piše da se oznaka GV odnosila na "Good Value" (dobra vrijednost), ocjenjujući da je to bila loša marketinška poruka, koja je od samog starta bila osuđena na propast.

Sredinom 1980-ih godina je u SAD bilo poželjno da svako posjeduje jeftino i ekonomično prevozno sredstvo, što je Bricklin iskoristio.

Uz pomoć američkih političara Henryja Kissingera i Lawrencea Eaglebugera postignut je dogovor sa jugoslovenskim vlastima i "Yugo" je prvi put Americi predstavljen na sajmu automobila u Los Anđelesu 1984. godine.  

Da bi mogao da se prodaje u SAD na "Yugu" je moralo da se izvrši oko 500 prepravki.

Iako je automobil zasnovan na "Fiatu 127" sa maksimalnom brzinom od oko 138 km/h (86 milja na sat) u tom trenutku bio najsporiji na američkom tržištu, njegova prodaja je išla munjevito, navodi BBC.

Izvoz je, međutim, 1992. zaustavljen raspadom bivše Jugoslavije i ratom, a BBC podsjeća i da je NATO 1999. bombardovao fabriku "Zastava automobili", navodno pogrešno misleći da je riječ o "Zastava oružju".

"Bomba je, međutim, pala godinama prije toga" i, kako navodi britanski javni servis, "Yugo" je Amerikancima postao glavni predmet šala.

"Mogao bi da udvostučiš vrijednost Yuge, samo ako mu napuniš rezervoar", bila je jedna od šala koja je kružila Amerikom sredinom 1980-ih.

"Yugo" je bio i "zvijezda" u nekoliko filmova, a jednu od glavnih uloga "tumačio" je i filmu "Ko je ubio Monu".

Iako je bio predmet podsmjeha u nekoliko navrata i u popularnoj emisiji BBC-a "Top gear", britanski javni servis na kraju postavlja pitanje "koliko je Yugo zaista bilo loš?".




Istražživanje koje je 1987. objavio magazin "Popular Mechanics" pokazuje upravo suprotno.

Oko 78 posto vlasnika "Yuge" u SAD ocijenilo je kvalitet svog vozila kao "dobar" ili "odličan", dok je 42 procenta navelo da bi ponovo kupili isti automobil, podsjeća BBC.

"Yugo" se proizvodio od 1980. do 2008. a prodat je u blizu 800.000 primjeraka.

Kragujevačka "Zastava" je u ovaj automobil ugrađivala motore snage 45, 55, 60 i 65 konjskih snaga.

Na današnji dan slavio se Dan Republike: 5 razloga zašto su svi obožavali ovaj praznik

Dan Republike bio je praznik u bivšoj SFRJ koji se slavio 29. novembra. Tog datuma održano je zasjedanje AVNOJ-a na kojem su predstavnici partizanskog pokreta otpora proglasili federalno uređenje Jugoslavije, a na isti datum 1945. godine održana je ustavotvorna skupština FNRJ. Svake godine slavio se ludo i nezaboravno, a svi su ga jedva čekali zbog pet razloga…

1. Porodični praznik Dan Republike za radničku je klasu bio porodični praznik, dok su ga oni sa sela iskorištavali za kolinje. Na pitanje “Šta će za Dan Republike?” znalo se da su jedini mogući odgovori janje ili prase.

2. Mali godišnji odmor Ovaj je dan bio neradni dan, a uglavnom su uz njega dobivalo i dva slobodna dana koje bi se spojilo s vikendom. Jugoslaveni su već početkom novembra znali da će za nekoliko sedmica imati mali godišnji odmor.

3. Nova godina je za Dan Republike bila sporedan praznik Dan Republike bio je važniji praznik od Nove godine, proslava se pripremala danima, a svi su ga na neki način obilježavali

 4. Partizanski filmovi Na Prvom programu iz godine u godinu emitirali su se partizanski filmovi, dok su na drugom bili spletovi kola i plesova naroda i narodnosti, piše Index.

5. Titovi pioniri Tog su dana prvašići postajali Titovi pioniri. U školama su polagali zakletve tokom školskih priredbi , uz čitanje sastava na temu “Zašto volim druga Tita”. Svaki pionir iz škole je odlazio s plavom kapom, crvenom maramom i crvenom pionirskom knjižicom.

"americki "kalasnjikov

Potpredsednik kompanije „Kalašnjikov SAD“ Bil Silver izjavio je da se AK-47 američke proizvodnje već pojavio u nekim prodavnicama oružja u zemlji.Kompanija „Kalašnjikov SAD“ zvanični je uvoznik i distributer proizvoda „Kalašnjikova“. Međutim, 2014. godine se njena delatnost našla pod znakom pitanja zbog sankcija koje je Vašington uveo Rusiji. Američki oružari su u januaru saopštili da počinju saopstvenu proizvodnju legendarnih automata.

AK-47 i njegove modifikacije su najrasprostranjenije vatreno oružje na svetu. Prema skromnim procenama, svaki peti automat u svetu je AK ili njegova kopija. Za 65 godina otkako je AK-47 počeo da se proizvodi u SSSR-u, u čitavom svetu je prodato 100 miliona automata. Oružje kompanije „Kalašnjikov“ koristi se u vojskama 50 država. Po licenci i bez nje, automat „kalašnjikov“ proizvode u zemljama Afrike, Azije, na Bliskom istoku i u Istočnoj Evropi.

ZAVNOBiH

Na taj dan 1943. godine, na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu usvojena je Rezolucija ZAVNOBiH-a, u kojoj je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih, te ravnopravnost Republike BiH unutar jugoslavenske federacije, sa historijskim granicama koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne. 

Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a počelo je u Mrkonjić-Gradu 25. novembra 1943. godine u 19 sati. Završeno je iste noći, 26. novembra, u 4 sata ujutro. Ovoj osnivačkoj skupštini prisustvovalo je 247 delegata iz svih krajeva BiH, od kojih 173 sa pravom glasa. Na prvom zasjedanju, ZAVNOBiH je formalno konstituisan kao predstavništvo Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP) Bosne i Hercegovine, ali je u stvarnosti i praksi djelovao kao njen najviši organ vlasti. Odbornici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH u kojima se ističe da ubuduće BiH i njene narode u zemlji i inostranstvu, mogu zastupati i predstavljati samo ZAVNOBiH i AVNOJ. 

Ovim aktima istovremeno je izražena odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Zakonom o proglašenju 25. novembra Danom državnosti Bosne i Hercegovine, određeno je da je 25. novembra Dan državnosti Bosne i Hercegovine. 

Operacija Eksplozija

Komunističke vođe Albanije, tada najzatvorenije europske diktature, planirali su, na svojim tajnim sastancima krajem 70-ih i početkom 1980. godine, vojnu operaciju “Shperthimi” (Eksplozija) kojom bi, kad prema njihovu mišljenju nakon smrti J. B. Tita počnu unutarnje klanovske borbe za vlast u Jugoslaviji, brzom akcijom svoje armije prisvojili Kosovo te dijelove Makedonije i Crne Gore gdje albansko stanovništvo ima većinu.

To je, na osnovi albanskih i ruskih arhiva, zapisnika sa sjednica Politbiroa Partije rada Albanije, te iznesenih sjećanja tadašnjeg ministra obrane Velija Llakaja objavio ruski povjesničar dr. Artjom Ulunjan, stručnjak za komunistički pokret u 20. stoljeću na Balkanu iz Instituta za opću povijest Ruske akademije znanosti u svom tekstu “Tajna operacija ‘Eksplozija’: kako se Enver Hoxha pripremao za ‘kaos poslije Tita’” u siječanjskom broju Akademijina časopisa “Slavjanovedenje”.

Iako Ulunjan piše da su se i prije, sporadično i nedorečeno (uglavnom u intervjuima bivših albanskih komunističkih dužnosnika) pojavljivale informacije o toj vojnoj operaciji, sada je iz dostupnih arhivskih izvora vidljivo da je albanski komunistički vođa Enver Hoxha bio opsjednut onim što će se dogoditi s Jugoslavijom nakon Tita. Bio je uvjeren da će tamo nastati krvava borba za vlast između “proruskih” i “proameričkih” snaga.

Strah od budućnosti

Bio je istodobno u strahu za vlastiti režim, ali je grozničavo razmišljao kako iz cijele situacije izvući najviše što se može i, po mogućnosti, dobiti Kosovo. Enver Hohxa, vođa autističnog komunističkog staljinističkog režima, na tu je temu deklamirao, bez suvišnih upadica, najužem partijskom rukovodstvu početkom prosinca 1977. godine. To je početak ozbiljnih tajnih priprema albanskog vodstva za slučaj Titove smrti. Razmatraju se sve opcije za moćnog susjeda čija je sjena stalno plašila Enverov režim.

Ulunjan kaže da je i jedan od mogućih razloga zbog kojeg Albanija, kao jedina država koja nije potpisala završni akt helsinškog summita 1975. godine, na kojem su definirane granice postratne Europe, upravo Kosovo.

Ulunjan navodi izvješće ministra unutarnjih poslova Kadri Hazbijua iz studenog 1977. godine, u kojem se, “prvi i jedini put” u tako važnom dokumentu Hoxhinog režima spominje “da vlada Albanije podržava ideju ujedinjena svih Albanaca”.

- Mi smo (vlada - op.ur.), kada su i koliko dopuštale okolnosti, svim silama podržavali Kosovare. I mi smo za to da se oni ujedine s Albanijom jer bi to osiguralo nacionalno jedinstvo - pisao je Hazbiju.

Ratni planovi

- Ne treba žaliti sredstva za Kosovo jer će se to kad-tad isplatiti u budućnosti - zaključio je albanski diktator. Stoga je 1978. godine u strukturi CK APR osnovan Ured inozemne propagande koji se nazivao Ured za Kosovo.

Kako nevolja nikad ne dolazi sama, osim oskudnih informacija o zdravstvenim tegobama druga Tita od kojeg su zazirali u Albaniji još od 1946. kada im je drugarski nudio federaciju, na nesreću albanskih vođa, baš su se tada bili porječkali sa svojim jedinim saveznikom Kinom (nakon Maove smrti), pa su se nenadano našli na brisanom prostoru u očekivanju ozbiljnih potresa u regiji koju, po njima, najavljuje Titov bolesnički krevet.

- Titova smrt pričinit će nam neviđene probleme - govorio je dešperatno Hoxha svojim sudrugovima iz Politbiroa.

Albanija pravi ratne planove, ali se u isto vrijeme panično boji i napada na sebe. Hoxha je u inspekciji snagama na jugoslavenskoj granici 24. lipnja 1978. upozorio generale: “Mi smo na rubu rata” i tražio očitovanje o spremnosti da se Albanija obrani od napada. Generali su, pak, upozorili Hoxhu, koji se istodobno bojao prokineskih snaga u vojsci da mu ne naprave kakav puč, kako je s naglim prekidom suradnje s Kinom vojska ostala bez stručnjaka i potrebnih rezervnih dijelova.

Plan napada

U “Eksploziji” je, prema planu, trebalo sudjelovati “pola Albanije” - 34 pješačke brigade, šest tenkovskih brigada, sedam artiljerijskih brigada, šest protutenkovskih pukovnija, 12 pukovnija PZO, dvije inženjerijske brigade, deset izviđačko-obavještajnih bataljuna, tri zrakoplovne pukovnije, tri vojne bolnice, dvije veterinarske bolnice. Opće brojnosti: 200 - 220 tisuća vojnika i oficira, što je premašivalo i iscrpljivalo sve tadašnje vojne i ekonomske albanske mogućnosti i resurse. Kako stoji u planu, 65 posto ljudstva bilo bi angažirano na kosovskoj bojišnici, a 35 posto na crnogorskom i makedonskom pravcu.

U prvoj etapi kosovskog pravca - 30 tisuća vojnika, a u drugom valu 150 tisuća vojnika. Na makedonskom ratištu angažiralo bi se šest, a na crnogorskom četiri tisuće vojnika, a u drugom naletu 16 tisuća vojnika. Osim vlastitih snaga, planeri napada računali su i na uključenje određenog broja (broj se ne navodi) jugoslavenskih Albanaca na strani “osloboditelja”.

Operacija nije mogla računati ni na što osim na uspjeh. Nije smjelo biti nikakvog propusta i promašaja, jer krah bi značio ne samo kolaps Albanije, nego još gore - razmatrali su Hoxha i drugovi - pad režima. No, piše Ulunjan, apetiti komunističkih vođa bili su prilično fantazmagorični jer su kopnene snage Albanije u to vrijeme brojile oko 43 tisuće vojnika uz 100 tisuća rezervista (Jugoslavija je imala 190 tisuća vojnika, uz 2-2,5 milijuna rezervista). Ratna tehnika Albanske narodne armije bila je zastarjela: njemačko i talijansko naoružanje iz Drugog svjetskog rata te ruska i kineska ratna tehnika uglavnom iz 50-ih godina kojoj su nedostajali rezervni dijelovi.

U trenutku kada bi operacija trebala početi, piše Ulunjan, Albanija je raspolagala sa 722 tenka T-59 i 138 tenkova T-34 (JNA je imala 1500 tenkova), 40 samohotki SU-100 i osam samohodnih artiljerijskih protutenkovskih oruđa SU-76, uz 100 zrakoplova uglavnom kineskih verzija ruskih Migova: Mig-15 (kineski analog F-2) - 20 komada, Mig-17 i Mig-19 (F-4 i F-6) po 30 komada te 20 zrakoplova Mig-21 (F-7). Jugoslavija je tada imala 340 zrakoplova.

U “Eksploziji” nije bilo predviđeno sudjelovanje mornarice koja je bila najslabiji dio albanske armije a, ističe ruski povjesničar, prednost JNA u tom je segmentu bila nemjerljiva.

Obračun Srba i Hrvata

Hoxha je plan, nakon što su mu ga članovi Politbiroa u travnju 1980. pokazali, na iznenađenje svih - zapalio. No, jedan je primjerak, piše Ulunjan, sačuvao premijer Mehmet Shehu u svom osobnom sefu, ali se njegov trag, piše dalje, gubi nakon pada režima 1992. godine. Veli Llakaj kaže kako mu je Shehu nakon sastanka kazao: - Dođi i pljuni mi na grob ako ne dođe taj dan kad će ti zatrebati ovaj dokument.

Plan “Eksplozija” pretpostavljao je i mnoge dodatne pretpostavke i priličan broj preduvjeta za konačan albanski trijumf. Naime, razmatrao se u kontekstu toga da u Jugoslaviji nakon Tita počne borba za vlast koja bi potakla građanski rat. Usto, u taj vrtlog trebale bi se umiješati snage NATO-a i Varšavskog pakta na strani svojih simpatizera!

No, prvo su Sovjeti pokolebali Hoxhu. U veljači 1980. godine govorio je na Politbirou kako ima podatke da SSSR neće vojno intervenirati u Jugoslaviji nakon Tita (Rusi su tada bili već do guše u Afganistanu) već da će Moskva, kazivao je Hoxha, “iskoristiti svoje veze i pritisak da u Beogradu na vlast dođe prorusko vodstvo”, a onda će, u drugoj fazi, krenuti u “izoliranje i eliminaciju proameričkih snaga”. No, dalekosežno, Hoxha je ipak najviše nade polagao umeđunacionalne jugorazmirice.

- Srbija će, nakon Tita, pokušati nametnuti vodeću ulogu u federaciji - kaže Hoxha. Hrvatska joj to neće dopustiti. Hrvatsku će, uvjeren je bio Enver Hoxha, podržati Slovenija i Vojvodina, dok će na stranu Srbije stati Crna Gora. U toj situaciji Albanci u Jugoslaviji “morat će se dići”. Makedonija će se naći pod velikim propagandno-političkim pritiskom Bugarske i SSSR-a te će se pod takvim teretom svrstati na srpsku stranu.

Cijeli taj Hoxhin plan, doima se, s jedne strane, kao ozbiljna vojno-politička operacija, a s druge kao isprazno bulažnjenje komunističkih moćnika. Tako su Albanci, odnosno njihova obavještajna služba, posjedovali vrlo precizne podatke o brojnosti i naoružanju JNA uz albansku granicu, čak su znali imena i navade podoficira u nekoj karauli ili kasarni. U isto vrijeme albanski Generalštab nije posjedovo reljefne, slijepe i cestovne karte područja koje su željeli zauzeti.

Albanska armija provela je krajem 70-ih i 1980. godine nekoliko većih i manjih vojnih vježbi na crnogorskoj, makedonskoj i kosovskoj granici. Manevri “Biza” na crnogorskloj granici početkom 1979. godine završili su općom katastrofom. ”Oficiri nisu sposobni ispuniti dane im zadatke”, piše u jednom od tajnih izvješća.

Sovjetski interesi

Blizu Tirane prema Makedoniji održana je i vježba “Kështjella” (Dvorac), a na vježbi “Shebeniku -80” kojom je osobno rukovodio drugi čovjek režima Mehmet Shehu, bio je i toliki broj žrtava, da se u izvješću, navodi Ulunjan, Hoxha ljutio što je na manevre pozvano seosko, a ne gradsko stanovništvo, jer je zbog brojnih žrtava očekivao čak i nemire, a oni se, tvrdi Hoxha, na seoskom području teže guše nego u gradu.

I u Jugoslaviji su pazili što se događa u Albaniji. Prema nekim arhivima, navodi Ulunjan, Jugoslavija se pribojavala da bi se Albanija nakon raskida s Pekingom opet mogla približiti SSSR-u. Jugoslavenima je najviše odgovaralo da režim Hoxhe ostane u samoizolaciji. Kada Tito umire, Hoxha je u iščekivanju. No, iz zapisnika Vijeća obrane par dana nakon Titove smrti (a i kasnije) uopće se više ne spominje mogućnost nekakve vojne akcije prema Jugoslaviji, već se isključivo raspravlja o jačanju obrambenih sposobnosti Albanije. Hoxhin scenarij postitovskog kaosa nije se tada zbio. Hoxha je umro 1985. godine.

Ulunjan navodi i riječi Llakaja koji se, navodno zajedno s tadašnjim premijerom Shehuom susreo (prije Titove smrti) s ruskim generalom Kulikovom, zapovjednikom snaga Varšavskog pakta, od kojeg su, navodno, tražili pomoć i suglasnost za “oslobođenje i pripajanje Kosova” uz uvjet da se Albanija vrati u okrilje sovjetskog bloka. Ulunjan navodi kako u sovjetskim arhivima nije pronašao nikakve zapise o takvom susretu, niti je ikada itko u Rusiji takvo što spomenuo. Llakaj nije datirao ni mjesto ni vrijeme takvog susreta. No, ukoliko on postoji, kaže Ulunjan, to je senzacija koja zahtijeva dodatno “arhivsko kopanje”.

JOSIP PEJAKOVIĆ: Kako da poslije Jugoslavije prihvatim ovaj jad i bedu?

JOSIP PEJAKOVIĆ: Kako da poslije Jugoslavije prihvatim ovaj jad i bedu?

Jedna od glumačkih legendi iz vremena SFRJ, Josip Pejaković govori o trenutnom stanju u kulturi naslednica SFRJ, ali i upoređuje današnje vrijeme sa vremenom dok je postojala zajednička država. 

Kako da prihvatim maćehu, jad i bedu koju nam nude u ovim državicama, rekao je Pejaković.

- To je zbog onoga što su učinili na ovim prostorima. Nemojte misliti da kritičkih tonova nema i na drugim prostorima. Sve više ih ima. Priča o korporativnom kapitalizmu i bankama pokazuje svoje pravo lice. Evo, vi u Srbiji zapomažete što vam Mađari stavljaju žicu na granicu, a oni je udaraju zato što su Ameri zagovnali na Istoku pa ti ljudi odande beže od američke tzv. demokratije, od njenog oblika ispoljavanja na vanameričkom prostoru. I moj lik u ovoj predstavi na svoj način govori o tome.

Slovite za čoveka koji se ne libi da kritički govori?

- Godinama me smatraju za kritizera američke politike na ovim prostorima jer stalno postavljam pitanja na koja ne dobijam odgovor, npr. zašto smo mi u Bosni i na Balkanu njihov nacionalni interes. Nikad mi niko nije odgovorio. Dakle, skoro su me na kraju jedne TV emisije pitali - dobro, a gde je izlaz? Rekao sam - na graničnim prelazima je izlaz iz Bosne i bosanskog pitanja.  

Vaše viđenje aktuelne situacije kod nas?

- U jednom intervjuu u Zagrebu nedavno  rekao sam da su me otac i djed učili da je Jugoslavija moja domovina. I ne znam kako sad da prihvatim maćehu i jad i bedu koji nam se nude u ovim državicama, prostačkim, nikakvim, s odurnim politikama, sa devastiranom kulturom sa bljutavim a otrovnim populizmom koji je ovladao na sve strane.

U ime naroda

-  Bavim se TV produkcijom u Bosni već deceniju. Radim dokumentarnu TV seriju „U ime naroda”. Idem po bespućima, razgovaram s običnim ljudima. U to sam uvukao sinove, suprugu. Skoro sam snimao jednog čoveka koji ima 50 koza i njima se predano bavi. Razgovarali smo o Dostojevskom, Čehovu, Džojsu, raznim stvarima koje literatura nudi. Nisam u životu sreo čoveka koji je više pročitao, i na kraju sam se bojao koja će on meni pitanja postavitim, hoću li umeti da odgovorim, kaže Pejaković.

Puškostrojnica CRVENA ZASTAVA, PM M 53, cal. 8x57 mm

Puškostrojnica M 53 je kopija njemačke puškostrojice MG 42. Naime bivša je država na račun ratne odštete dobila i tehničku dokumentaciju za proizvodnju MG 42. Riječ je o oružju gotovo u cijelosti izrađenom od prešana čeličnog lima (osim cijevi, zatvarača, skrivača plamena i elemenata pojačnika trzaja). Puni se redenikom s lijeve kroz uvodnik s lijeve strane oružja. Djeluje s laganog dvonošca, a može se koristiti u stacionarnoj ulozi na četveronožnom postolju, kopiji njemačkog Lafette 42. Riječ je o idealnoj puškostrojnici s obzirom na veliku brzinu paljbe kombiniranu s mogućnošću brze izmjene cijevi oružja teškog tek trinaest kilograma.

Vrijeme proizvodnje: 1953. godina
Proizvođač: Zavodi Crvena zastava, Kragujevac, FNRJ
Redenik: spojiv od 50 članaka (50/100/150/200 itd. naboja)
Dimenzije: 115x50x33 cm

Puškostrojnica ZBROJOVKA BRNO - VTZ, M 37, cal. 8x57 mm

U pješačkom naoružanju vojske bivše Kraljevine Jugoslavije vladalo je veliko šarenilo. U želji za standardizacijom sredinom dvadesetih godina dvadesetog stoljeća uvedeni su samokresi FN 10/22, puške (sustava Mauser) M24 i lake puškostrojnice ZB Vz26. Odabir je bio pun pogodak jer se oružje zadržalo u naoružanju poslije II. svjetskog rata, kako u SFRJ tako i u naoružanju drugih država. Vz26 nastaje kao odgovor tvrtke Zbrojovka Praga na natječaj češke vojske za novom lakom puškostrojnicom. Rezultat je rada braće Holek i dvojice Poljaka s češkom putovnicom, Mareka i Podrabskyja. Laka puškostrojnica ZB M37 (Zbrojovka Brno Model 37) zapravo je puškostrojnica ZB Vz30, poboljšani model puškostrojnice ZB Vz26, proizvedena po licenciji u pogonima Vojnotehničkog zavoda u Kragujevcu. ZB M37 radi na načelu povrata barutnih plinova, puca iz otvorenog zatvarača, a bravi osciliranjem zatvarača. 

Za razliku od pušaka FN FAL i SKS (u zemljama bivše SFRJ poznatije kao PAP M59/66), zatvarač ne pada u ispust u tijelu puške, već ga izbočina na stražnjem dijelu nosača zatvarača izdiže u ležište unutar gornjeg dijela tijela puškostrojnice. Ručica za zapinjanje zatvarača nalazi se s desne strane i ima mogućnost preklapanja naprijed. Cijev je iznad plinskog cilindra i može se brzo zamijeniti tako da se podigne poluga utvrđivača cijevi (koja se nalazi s prednje lijeve strane tijela oružja) i cijev izvuče iz ležišta. Kalibar je 8x57 mm (7.92 mm Mauser), u to vrijeme vrlo popularan u Europi. 

Puškostrojnica se puni s gornje strane, kutijastim nabojnikom zapremnine 20 metaka. Zbog položaja nabojnika ciljnici se nalaze lijevo od uzdužne osi oružja i daju se podešavati po visini (dometu) zakretanjem cilindričnog nosača stražnjeg ciljnika. Da bi oružje bilo stabilno tijekom pucanja, na prednjoj polovici plinskog cilindra montiran je laki dvonožac s mogućnošću ugađanja visine. Tijekom II. svjetskog rata izvorna Vz26, njezine inačice i kopije rabljene su na svim svjetskim bojištima, a poslije II. svjetskog rata nema većeg sukoba gdje nije viđena. U početku Domovinskog rata rabili su je pripadnici ZNG-a i MUP-a.

Vrijeme proizvodnje: od 1937. do 1941. godine 

Proizvođač: Vojno tehnički zavod, Kragujevac, Kraljevina Jugoslavija

Nabojnik: dvoredni, 20 naboja

Dimenzije: 113x38x60 cm

Kratka strojnica CRVENA ZASTAVA, M 56, cal. 7.62x25 mm

Krajem četrdesetih godina XX. stoljeća JNA kreće u samostalno konstruiranje kratkih strojnica te preko modela M49, M49/57 i M51 završava evolucija kratkih strojnica s modelom M56. Ova kratka strojnica ima duboke korijene u obitelji njemačkih kratkih strojnica MP38 i MP40, što je vidljivo iz izgleda, mehanizma za opaljivanje i mnogih drugih manjih konstrukcijskih rješenja. 

Kad je 1964. godine uvedena jurišna puška tipa kalašnjikov, strojnica je postupno povlačena iz jedinica JNA i kasnije predana odredima Teritorijalne obrane i Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove. Ovo je jedna od rijetkih kratkih strojnica koja u svojem kompletu ima nož (bajunet).

Vrijeme proizvodnje: od 1957. do 1970. godine 

Proizvođač: Zavodi Crvena zastava, Kragujevac, FNRJ

Nabojnik: 32 naboja

Dimenzije: 77x25x7 cm

Kratka strojnica CRVENA ZASTAVA, M 51, cal. 7.62x25 mm

Nastavak evolucije kratke strojnice M49 inačica je M 51. Izrađena je u malom broju komada  s puno pažnje poklonjenoj završnoj obradi (luksuzna izvedba), izmijenjen izgled drvenog dijela tijela kratke strojnice, dobiva pištoljski rukohvat, kundak je preklopni, uklonjena je obloga cijevi. S obzirom na mali broj proizvedenih komada vjerojatno je riječ o prototipskom komadu međumodela, čiji krajnji razvojni put završava s kratkom strojnicom M 56.


Vrijeme proizvodnje: 1951. godina
Proizvođač: Zavodi Crvena zastava, Kragujevac, FNRJ
Nabojnik: 30 metaka
Dimenzije: 58x14x17 cm

Kratka strojnica CRVENA ZASTAVA, M 49/57, cal. 7.62x25 mm

Ova strojnica je prvi i u cijelosti samostalni pokušaj konstruiranja oružja u poslijeratnoj Jugoslaviji. Uzori u konstruiranju bili su sovjetski PPŠ 41 (slektor paljbe, uvodnik nabojnika, kompenzator) i talijanska Beretta M38 (zatvarač i opruga zatvarača). Iako je prihvat nabojnika gotovo identičan onome na PPŠ 41, nabojnici su različiti pa punjenje M 49 s nabojnicima sovjetske proizvodnje bez njihove dorade nije moguće.

 M49 radi po načelu povratnog trzaja sa slobodnim zatvaračem, a kako je hod zatvarača kratak, a zatvarač lagan, brzina paljbe je velika (više od 1100 metaka u minuti). Kako bi se smanjila brzina paljbe, 1957. godine otežan je zatvarač, a tako modificirana inačica je označena kao M 49/57.


Vrijeme proizvodnje: od 1949. do 1957. godine
Proizvođač: Zavodi Crvena zastava, Kragujevac, FNRJ
Nabojnik: 30 naboja
Dimenzije: 87x7x12 cm

Kratka strojnica PPŠ-41

Pistolet pulemjot Špagina obrazec 1941. goda ili skraćeno PPŠ 41 sigurno je najučinkovitija strojnica ikad proizvedena. Sovjetski je odgovor na vatrenu moć njemačke vojske. Krasi je jednostavna konstrukcija i velika brzina paljbe (više od 1100 metaka u minuti). Ovo oružje ima tvrdo kromiranu cijev obloženu omotačem od čeličnog lima s uzdužnim prorezima za hlađenje zrakom. Završetak obloge odrezan je ukoso i djeluje kao kompenzator trzaja.

Uz pušku opetušu Mosin-Nagant, kratka je strojnica Špagina bila temeljno pješačko oružje sovjetskih vojnika u II. svjetskom ratu. Pamtit će se kao odlično oružje II. svjetskog rata, a viđena je u gotovo svim sukobima diljem svijeta sve do danas.




Vrijeme proizvodnje: 1941. godina
Proizvođač: nepoznat, SSSR
Bubanj: 71 naboj
Nabojnik: izmjenjivi, zakrivljen, 32 naboja
Dimenzije: 85x7x12 cm

Tito: Dajte da se malo razmisli – kakvih sve terora ima

Povodom terorističkog napada na Olimpijadi u Njemačkoj, beogradska "Politika" je 11. septembra 1972. godine objavila govor Josipa Broza Tita, predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije održan u Prijedoru:

"Vi, inače znate kakva je situacija. Na Bliskom istoku stvari su došle u slijepu ulicu. Videli ste šta se dogodilo u Nemačkoj na Olimpijadi u Minhenu. Ubijeno je 11 izraelskih sportista. Poginula su dva Nemca… Zbog toga su već mogli dići avione i bombardirati žene i djecu u Libanonu i Siriji.

Ja lično, kao i čitav naš narod, apsolutno sam protiv onoga što su komandosi napravili u Minhenu. Da li su oni bili svesno ili nesvesno nečije oruđe, ne znam. Ali mi smo protiv terora uopšte. No, dajte da se malo razmisli – kakvih sve terora ima.

Šta je sa onim terorom kada se svakodnevno bacaju hiljade i hiljade tona ekspolziva, kada se bombama ruši i sve živo ubija. Je li to teror? To je najgori teror.

Prema tome, neka se sada izvuku pouke iz onoga što se dogodilo u Minhenu, pa da se jedanput kroz Ujedinjene narode učini nešto kako se terorizam u svetskim razmerima više ne bi mogao pojavljivati. A to se može ostvariti…

To što sada Izrael čini ne čini sam, on ima dobru podršku izvana. Zbog toga je to jako opasno. I taj teroristički poduhvat u Minhenu ima jednu vrlo paklenu nameru. Da se sva mržnja čovečanstva, okrene protiv Arapa. Maltene, trebalo bi sve Arape likvidirati. Razume se, mi se moramo boriti protiv toga da se sada baci krivnja na te narode, na čitave zemlje."

Sidran

"JUGOSLAVIJU volim i sad bih potpisao da se ponovo formira", kaže Abdulah Sidran, bosanski pisac i scenarist kultnih filmova "Otac na službenom putu" i "Sjećaš li se Dolly Bell?". Sidran je u emisiji Nekad bilo izjavio da su Jugoslaviju "formirali najpametniji i najveći ljudi, a razvalili su je hohštapleri". 

Sidran se, kako prenosi agencija FoNet, osvrnuo i na svoje predratno prijateljstvo s Radovanom Karadžićem. Tvrdi da je nekadašnji lider bosanskih Srba još 1969. godine vrbovan za rad u Službi državne bezbednosti (SDS), koja ga je kasnije poslala i na usavršavanje u SAD. 

Karadžića su, tvrdi Sidran, već tada pripremali za ratne godine. Na pitanje što je mislio kada je rekao da je Republika Srpska "čir na tijelu BiH", Sidran odgovara da je mislio metaforički. "Čak i rane na tijelu znaju izrasti u bisere. Najbolji primjer za to su školjke", kazao je Sidran.

Rolling Stones

JEDAN od najpopularnijih segmenata u bivšem i sadašnjem showu Jimmyja Fallona svakako je onaj "Misheard Lyrics". 


Gledatelji Jimmyju preko Twittera šalju stihove koje su pogrešno čuli uz hashtag #misheardlyrics, a ovaj put među stihovima su se našli oni koji će sigurno nasmijati sve stanovnike bivše države. 

Jedna gledateljica godinama je stihove iz pjesme "Start Me Up" Rolling Stonesa krivo pjevala. Umjesto "If you start me up I'll never stop" njezina verzija glasila je "In Yugoslavia you'll never starve". 

Naravno, Jimmy je odmah uglazbio njezinu verziju. Poslušajte kako to zvuči.

Ljetovanje u Jugoslaviji

NA STRANICI MyCentury.tv još se prošle godine pojavio zanimljiv video stranih turista koji su 1978. snimili posjet Jugoslaviji.

Inače, kanal prikuplja arhivske snimke kao što su one iz SSSR-a i bivše Jugoslavije, a cilj je podijeliti te snimke sa širom publikom kako bi oživjeli uspomene na minula vremena.

Snimke su u prebacili s 8-milimetarskog filma i objavili na YouTubeu.

Ovog se puta radi o snimkama s ljetovanja jedne britanske obitelji koja je kasnih sedamdesetih proputovala jugoslavenske bisere Jadrana – Dubrovnik, Kotor, Neum, Ploče.

Yuga-Israel

Josip Broz Tito nikada nije bio pobornik moderne izraelske politike. Štoviše, prva 'država' s kojom je tadašnja Jugoslavija prekinula diplomatske odnose u post-ratnom vremenu bio je upravo  'Izrael'.

Tito je bio žestoki kritičar izraelske agresije na susjedne arapske zemlje. Dugi niz godina se zalagao za mir na Bliskom Istoku, njegov plan je bio slijedeći - da se Izrael povuče sa svih okupiranih teritorija, a da arapske zemlje zauzvrat priznaju državu Izrael. Mnogi u arapskom svijetu pozdravili su takav plan, no ne i Izrael. Unatoč činjenici da je prošlo već više od pola stoljeća, Izrael i dalje odolijeva svakoj kritici i zahtjevima da vrati okupirani teritorij.

Prekid diplomatskih odnosa sa Izraelom

Tito je 11. juna, 1967. godine sazvao zajedničku sjednicu Predsjedništva i Izvršnog komiteta CK SKJ. Partijskim drugovima govorio je o svom razgovoru sa sovjetskim vođom Leonidom Brežnjevom tri dana prije i zašto je hitno sljedećeg dana putovao u SSSR:

„Osmog juna u tri poslije podne, odjednom se javlja na telefon sekretar i kaže mi da Brežnjev traži da razgovara. Začudio sam se odakle mi odjedanput direktna veza. Uzmem slušalicu i čujem Brežnjeva: ‘Ti li si Josipe’. ‘Ja sam’, odgovorim. Zatim će Brežnjev: ‘Evo o čemu se radi. Ovo se tamo sada jako zagužvalo; situacija se razvija sa vrlo hrđavim obrtima; da li bi ti odmah sutra došao ovdje da se posavjetujemo što da radimo’. Ja nisam znao da će tamo biti i drugi, pa sam upitao da li bismo se mogli sastati negdje bliže, recimo u Mađarskoj. A on će na to: ‘Pa u tome i jeste stvar što trebamo biti svi prisutni’. Odgovorio sam da se moram posavjetovati sa drugovima. Pozvao sam odmah drugove koji su uglavnom bili tu, u Beogradu, o čemu se radi. Svi smo se saglasili da ja idem gore, i već sljedećeg jutra odletio sam u Moskvu. Na aerodromu su me dočekala sva trojica, Brežnjev, Kosigin i Podgorni, i već u devet sati je počeo sastanak. Na sastanku su bili prisutni, kao što ste i vi vidjeli, svi rukovodioci socijalističkih zemalja, prvi sekretari i predsjednici vlada.“

Komunistički blok našao se hitno u Moskvi zbog novog ratnog sukoba na Bliskom istoku. Izrael je iznenada 5. juna 1967. napao Egipat i okolne arapske zemlje te u šestodnevnom ratu osvojio cijelo područje 'biblijskog Izraela'. U Moskvi je objavljena izjava u kojoj se osuđuje agresija Izraela na Egipat, a Rumunija je jedina bila protiv nje. U zemlji su, međutim, neki počeli špekulisati o razlozima Titovog puta u Moskvu i njegovog držanja gore, na šta je on oštro odgovorio: „Ima jedna stvar koju ja hoću danas ovdje da postavim. To je pitanje nerazumijevanja sa mnogih strana, a naročito od nekih drugova iz vrha naše partije. Postavljaju se pitanja, pa čak i onda kad se znalo i kad smo se dogovorili, zašto se ide tamo, kako je to moguće i slično. Drugovi, da vam ovdje otvoreno kažem: ako tako budu tekle stvari, ako kod nas ne bude jedinstvenog gledanja na pitanje odbrane naše zemlje, ako će se stalno sumnjati da ja tamo nešto sa Rusima dogovaram – onda vam mogu kazati da ja neću otići, ali će morati ići oni koji se ne slažu s takvom linijom. Ne mislim na to da ja sam nešto diktiram, nego ću ići i pred Skupštinu. Ja ne mogu biti na tom mjestu, ako ne poduzimam sve što je neophodno, jer sam odgovoran za to da naša zemlja može mirno raditi i mirno vršiti svoju funkciju. Da bi to bilo moguće, protivnik mora znati da smo jaki i u naoružanju.“

Onda je dodao i kako se zalagao za arapske zemlje: „Ja sam u Moskvi veoma energično insistirao na tome da borba arapskih naroda nije samo njihova, da je to prvi front svih socijalističkih i progresivnih snaga protiv imperijalizma. Jer, primjetio sam da su u diskusiji neki predstavnici socjalističkih zemalja, koji su inače dosad dobro govorili, prilično jednostrano istupali iznoseći pojedine greške Arapa, a da u isto vrijeme nisu ništa rekli o imperijalističkim planovima. Htio sam da se ljudi malo razdrmaju, i to je prilično uticalo da su poslije napustili ta uska shvatanja. Što se tiče lagera, njega niko nije spomenuo. I zaista, ako bi se sada ovde postavilo pitanje ko je bio inicijator odluka u Moskvi, moglo bi se reći da smo mi to bili. Postavlja se pitanje da li mi, kao nesvrstana zemlja, možemo biti po strani u sukobu na Bliskom istoku. S padom arapskih zemalja, ne bi bilo više ni nesvrstanosti. U Africi je ionako već sve slabo, a Indija se nalazi pod jakim pritiskom. Šta će onda ostati od nesvrstanosti ako se mi ne suprotstavimo kad se radi o tome da se likvidiraju nezavisne zemlje i da se u njima promijene režimi? Mi moramo učiniti sve što je potrebno da se male zemlje, koje se sada nalaze pred opasnošću, jače mobilizuju i da ponovno povedu jednu snažniju ofanzivu protiv imperijalista. Ja sam rekao u Moskvi da Izrael za nas predstavlja sporedno pitanje, jer je pijun u rukama imperijalista koje trebamo imati u vidu. Kad se to ima na umu, onda svaka uskogrudnost i pričanje o ulasku u lager predstavlja glupost. Kako možemo mi, koji smo se toliko godina nosili sa svakakvim đavolom, odjedanput postati neki pijun ili lagerski privesak? Ja hoću da Jugoslavija ima snažnu individualnost i među socijalističkim zemljama, i da ona daje svoje sugestije, savjete i sl., a to ne možemo učiniti ako se ne sastajemo. Ono što su napravili Rumuni je glupost. Lako se njima džilitati u sredini, gdje nemaju nikakvih granica sa imperijalističkim silama. Oni to mogu sada raditi, ali će im se grdno osvetiti jednog dana.“

Nakon toga je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose s Izraelom.

Tito je odlučnije stao uz Nasera nego Sovjeti

U arhivi Mađarske komunističke partije pronađen je izveštaj njenog tadašnjega generalnog sekretara Janoša Kadara Politbirou Partije, napisan 13. juna 1967., u kojem se izvještava o spomenutom susretu komunističkih vođa u Moskvi. Izvorni tekst objavljen je u Jerusalem Postu 15. juna 2005. godine.

Hitni sastanak u Moskvi, bio je prvi na kojem je učestvovao Tito, od njegovog sukoba sa Staljinom 1948., i Kadar naglašava važnost njegovog sudjelovanja. Dokument pokazuje da se Tito – blisko povezan s Naserom, kroz njihovo zajedničko vođstvo u Pokretu nesvrstanih – pokazuje kao veći saveznik Nasera od Sovjeta. Kadar spominje nekoliko puta da se Naser nije konsultovao sa Sovjetima oko njegovih poteza kod zatvaranja Akabskog zaliva i povlačenja jedinica UN-a sa Sinaja: što svjedoči o manjku sovjetskog uključivanja u egipatske odluke. Međutim, Kadar izvještava da je “Drug Tito rekao da su se konsultovali s njima i da su podržali ove korake .”

Kadar dodaje da je to razumljivo budući da Jugoslaveni “imaju stari i blizak odnos s Egiptom, koji je stariji i trajniji od odnosa sa Sovjetima.”On dalje navodi da se Tito odmah složio sa uspostavljanjem hitnog vazdušnog mosta i snabdijevanja Egipta oružjem. Titov radikalni stav ponavlja se nekoliko puta u Kaderovom izvještaju a njemu se pripisuje i nacrt communiqué u kojem se Izrael označava kao agresor. Mnogi drugi delegati su bili nezadovoljni sa nekim aspektima teksta, i Kadar izvještava o diskusji o tome šta bi izjava trebala da sadrži, od kojih su neki sugerisali da bi trebao uključiti i osudu “američkog i britanskog imperijalizma”.

Rumuni su bili ti koji su se protivili označavanju Izraela kao agresora, na šta je Tito izjavio da, ukoliko se to ne navede “neće se moći vratiti kući, budući da smo mi rekli cijeloj Jugoslaviji ko je agresor.” Nakon što su sve komunističke zemlje prekinule diplomatske odnose s Izraelom, Čaušeskuova Rumunija zadržava svoju nezavisnu poziciju i odbija da slijedi sovjetsku liniju.

Zbog Izraela Tito imao probleme u Partiji

Zbog Titovih stavova, za koje mnogi tvrde da su bili osobne naravi, dolazio je u sukob ne samo sa zapadnim silama, već i s članovima unutar jugoslavenske Komunističke partije.

Korespondent lista the New York Times, Richard Eder, zapisao je 12.6.1967. u Beogradu: "Jasno je, pa i u razgovoru s dužnosnicima ovdje, da je Titov žestoki napad na Izrael i njegovo savezništvo s Arapima stvorilo atmosferu neslaganja, čak i među članovima njegove Vlade.

Postoji opravdana zabrinutost da bi Jugoslavija, koja gleda prema zapadu po pitanju ekonomskog, društvenog i političkog razvoja, mogla ugroziti svoj položaj ako nastavi s optužbama protiv Izraela, a samim time i protiv SAD-a i Velike Britanije.

Ono što najviše zabrinjava je sve glasniji anti-američki stav kojeg zauzima jugoslavenska štampa i radio. Povrh toga, po prvi put, beogradski list zauzeo je snažno stajalište protiv američkih Židova. U listu stoji: "6 milijuna američkih Židova, zahvaljujući svojem obrazovanju i poslovnim položajima, imaju znatno veću moć nego što bi to bilo normalno za jednu manjinu u moru od 200 milijuna stanovnika. Izraelski ciljevi su stalno u krupnom planu. Stvoren je dojam kako su izraelski ciljevi moralna odgovornost cijelog SAD-a i da bi taj SAD morao stalno davati snažnu potporu židovskoj državi unutar arapskog svijeta"

Takav anti-židovski stav nikada nije bio prisutan među narodom Jugoslavije, niti među redovima Komunističke partije."

Bez obzira što tadašnjih američki mediji pisali, činjenica je da Titov režim nikada nije zauzeo anti-židovsku politiku, znatan broj Židova sudjelovao je u partizanskom pokretu, pa i kasnije u redovima Komunističke partije. Kritika je bila rezervirana isključivo prema politici države Izrael i ekspanzionističkim vojnim akcijama koje je ista pokretala.

Prekid diplomatskih odnosa trajao je od 1967. sve do raspada Jugoslavije.

Zanimljiv je podatak kako je jugoslavenska delegacija za turizam, na čelu s Jankom Rajićem, posjetila Tel Aviv 27.9.1987. kako bi dogovorili direktne letove između dvije zemlje. Ali i tada je istaknuto kako "uvođenje zračne linije neće promjeniti jugoslavensko stajalište prema politici države Izrael, s kojom nema diplomatske odnose još od 1967."

Koliko se Jugoslavija protivila izraelskoj invaziji pokazuje i jedan zanimljiv podatak - u ljeto 1967, kada je izbio rat, turist iz Zapadne Njemačke, Franz Haberstoff, koji se tada nalazio u Jugoslaviji na godišnjem odmoru - uhićen je i zatvoren na 30 dana zato što je iznio "podršku izraelskoj agresiji protiv Arapa".

Strani reporteri su o tom incidentu zapisali kako je nesretni Nijemac vjerojatno mislio kako mora jako paziti da ne kaže nešto protiv Židova, što je u to vrijeme bilo važno pravilo u Njemačkoj.

No, Jugoslavija je bila kritična prema Izraelu i prije rata 1967. 22.7.1958. jugoslavenska vlada uputila je "prijateljsko upozorenje" Izraelu da ne sudjeluje u "imperijalističkim pohodima" - naime, u to vrijeme britanski padobranci su koristili izraelski zračni prostor za prebacivanje u susjedni Jordan.

Također je bitno napomenuti i "Pokret nesvrstanih" čiji je jedan od glavnih utemeljitelja bio upravo Josip Broz Tito - u samom pokretu su bile istaknute brojne arapske države, prije svega Nasserov Egipat i Gaddafijeva Libija.

Jasno je kako je Izrael tada zasigurno bio protiv takvog političkog jačanja arapskih zemalja u orkestraciji Titove Jugoslavije.

To su sve detalji iz ne tako davne historije, koji dokazuju kako je Jugoslavija doista vodila jednu nezavisnu politiku i kako nikada nije odustajala od svojih saveznika.

Izvor : http://globalcir.com/