Bila je to 1989. godina. Završio sam srednju školu, upisao fakultet, ali prije početka studiranja prepriječilo se služenje vojnog roka. Idem u JNA na 12 mjeseci! Nešto prije ljeta stigao je konačno i poziv iz koprivničkog vojnog odsjeka. Kako smo mi već u Koprivnici, u društvu, na veliko pjevali „Ustani bane“ i slične hrvatske budnice, i kako je već svima bila mrska JNA, s neizvjesnošću sam čekao poziv, da vidim kuda će me baciti. I kad je stigao, onakav nervozan, krivo sam pročitao mjesto gdje moram ići.Pročitao sam da idem u Trebnje, slovensko mjesto koje je relativno blizu Zagreba. Ja sav sretan, bit ću blizu. Kad brzo stiže teško otrežnjenje i razočarenje. Kako sam se čuo s ekipom iz generacije, iz srednje škole, postane meni jasno vidljivo da na pozivu ne piše Trebnje, nego Trebinje! To nije blizu Zagreba, nego to je dolje, Bogu iza nogu, istočna Hercegovina! Auuuuuuu. Muko moja, pređi na drugoga.
Ipak sam brzo došao sebi, jednim dijelom i zato jer sam shvatio da dolje ide i dio moje ekipe iz srednje škole. Hajde, bit će lakše, ipak nas ima koji se znamo. A zašto? I odakle Trebinje? Vrlo jednostavno, kako sam kasnije skužio. Budući da sam završio srednju medicinsku školu, u JNA sam išao na obuku za bolničara. U JNA su bila dva obučna centra za bolničare, jedan u Novom Sadu i drugi u Trebinju. Tako da se moja srednjoškolska generacija raspala na dva dijela, a mene je zapala istočna Hercegovina. Pa dobro, preživjet ćemo...
Kako je to bilo uobičajeno, organizirao sam oproštajku, zapravo bile su njih dvije. Jedna je bila u Koprivnici, a druga kod Zagreba, kod familije čiji je sin također trebao u vojsku. I kad je oproštajka bila gotova, kad smo se svi dobro zabavili, i fino popili, taj je sin svima nama otkrio da ipak ne ide u vojsku, da je trajno oslobođen. I sretan on i sretni svi njegovi, ali ja moram na autobus i dolje. Knedla u grlu, grč u želucu, ali nema druge, mene neće nikako osloboditi.
I tako se sa zagrebačkog autobusnog kolodvora polovicom rujna 1989. otpravim autobusom prema Dubrovniku.
Dolje je bilo sastajalište svih nas koji smo išli u Trebinje. Sjedimo u Dubrovniku na kavi, pričamo, tješimo se, analiziramo... I dođe vrijeme da sjednemo na autobus za dalje. Mrak je već pao, vozimo se preko brda i brda, i s velikom napetošću čekamo da vidimo kakvo je to Trebinje. Reći ću, nakon kasnijeg iskustva, da je to bio jako pitom gradić, miješanog stanovništva, srpskog i muslimanskog, s dobrim mjestima za izaći i pojesti, kad smo imali izlazak. I jako uredan gradić. No kasarna i sve drugo u njoj priča je za sebe...
Kasarna je bila velika, i u njoj je dominantno bilo mornaričko pješaštvo, dok smo u manjoj mjeri bili mi budući bolničari. Zapovjednik trebinjskog garnizona bio je pukovnik Nojko Marinović, kasniji general HV-a i zamjenik zapovjednika Južnog bojišta, Janka Bobetka. On je bio strah i trepet u kasarni! Izuzetna strogoća, strogo držanje propisa...Uglavnom, nitko nije želio da na njega naiđe bilo gdje u krugu kasarne. Ovdje neću opisivati sve što se događalo i kako se radilo, nego ću se zadržati na okolnostima koje su obilježile moj boravak ondje.
Čim smo došli u kasarnu, kod zaduživanja opreme popunjavali smo i opširan upitnik. U njemu smo morali ispisati sve svoje podatke, pitali su nas za svu moguću rodbinu vani u inozemstvu, jesmo li s njima u kontaktu, valjda iz straha od ustaške i tko zna kakve antijugoslavenske emigracije, a jedno od pitanja bilo je i „veruješ li u boga“. A ja sam velikim slovima napisao „VJERUJEM“. Taj odgovor i činjenica da sam upisao Katolički bogoslovni fakultet odredili su mi iduće tjedne u kasarni. Jer me ubrzo, nakon nekoliko dana, u svoju kancelariju zvao „ćata“, što je bio neformalni naziv za četnog evidentičara u bivšoj JNA.
To je bio nešto otresitiji, obrazovaniji ili stariji vojnik koji se bavio četnom administracijom, sitnim nabavkama sredstava za osobnu i zajedničku higijenu, distribucijom dozvola za izlazak u grad i vojničkih pisama. Bila je to osoba od nesumnjivog povjerenja komandira čete i (po završetku radnog vremena aktivnih starješina) apsolutna vlast u vojničkom kolektivu.
Dođem tako „ćati“ u kancelariju, desetaru po činu, i kad kod njega na stolu odmah uočim da drži moj osobni karton na kojemu u gornjem desnom uglu piše „POP“. Odmah mi je bilo jasno koliko je sati. „Ćato“ je bio jako uljudan, pristupačan, kao da smo veliki prijatelji, kolege, i krene on pričati kako smo nas dvojica „naši“, jer da on misli u Beogradu studirati pravoslavnu teologiju, da on već o tome dosta zna, čita, pa je meni počeo sugerirati da slobodno mojima javim da mi pošalju Bibliju i druge knjige, da mogu ovdje čitati i već se za faks spremati, da možemo i zajedno diskutirati...
Sve mi je bilo jasno, nisam baš pao s kruške, da nisam znao što se događa, i što mi želi smjestiti. Jer je u JNA vjerska literatura bila strogo zabranjena, i zbog nje se išlo u pritvor! Tako je i mene htio strpati iza rešetaka. Pitao je on kasnije mene više puta, jesam li ja javio mojima, kad će doći paket, i ja stalno odgovaram da je sve javljeno i da samo čekam.
Stigao je i taj dan, da me zovu po paket. Dođem po njega, on naravno sav rastvoren, sve je iz njega bilo izbačeno pa vraćeno, samo da još nisu odvajali slojeve kartonske kutije. Što je bilo u paketu? Slatkiši, keksi, čokolade, kobasice... Sve što se znalo tada u vojsku slati, ništa specijalno. Paket sam odnio svojima u četu i vrlo brzo je sve bilo pojedeno!
Ali zato me zove „ćata“ i sav zajapuren me pita zašto moji nisu poslali knjige kako smo rekli?! Ja pak sliježem ramenima, kažem da sam javio, ali da nemam pojma zašto ih nije bilo u paketu. Jednostavno, pravim se lud. I nakon toga je „ćata“ odustao od knjiga, ali tu nije bio kraj provokacijama.
Bio je jedan vojnik koji je bio baš zadužen za provokacije drugih vojnika i prijavljivao ih. Tako je i mene provocirao oko mojih vjerskih stajališta, ali nije imao ništa novoga za prijaviti, jer sam ja odmah na ulasku u kasarnu velikim slovima napisao da „VJERUJEM“.
No zato je uslijedila provokacija druge vrste. U kasarni je stražu većinom držalo mornaričko pješaštvo. Mi bolničari, koji smo bili sposobni za stražu, morali smo pak svi jednom odraditi sedam dana straže. U tom razdoblju smo se premjestili u stražarnicu i stražarili u smjenama. Bilo je smiješno već po tome što je mornaričko pješaštvo zaduživalo PAP-ovku, poluautomarsku pušku, a mi bolničari imali smo pušku M-48, pušku jugoslavenske proizvodnje, srbijanske „Zastave“, koja je nastala na osnovi puške „Mauser Karabiner 98k“, modificirane za proizvodnju u Kraljevini Jugoslaviji prije Drugog svjetskog rata.
To je puška repetirka, što znači da je za svaki novi pucanj metak potrebno nanovo ubaciti u cijev repetiranjem zatvarača same puške, pri čemu se čahura ispucanog metka izbacuje, a iz spremnika ubacuje novi metak. Puška može pucati samo jedinačno. Naravno, na straži smo imali bojevu, pravu municiju za pušku, nikakve ćorke.
Ja sam imao jedno te isto mjesto za držanje straže svih sedam dana. Bio je to jedan sporedni ulaz-izlaz iz kruga kasarne koji se nije koristio, uz kojega je bilo skladište municije, a s druge strane ograde išla je cesta, i preko nje se drečao cirkus koji je tada baš bio u Trebinju. Uglavnom, nije bilo dosadno. Ali je bilo jako, jako hladno, jer je to već bio mjesec studeni, i puhao je vjetar s Leotara, obližnje planine. Imao sam grudobran na stražarskom mjestu, u koji sam se mogao malo uvući da se poštedim vjetra, i bili su to jedini dani u životu kada sam na sebi nosio duge debele gaće!
Drugi dan je uslijedila ta provokacija. Postupak na straži se zna, tko smije prići, kako, koje su lozinke... I taj drugi dan mojeg stražarenja, u sumrak, prema mojoj poziciji krenuo je vojnik za kojega sam spomenuo da je bio provokator. Uočio sam ga da se približava, i na određenoj udaljenosti sam ustao iz grudobrana te uzviknuo: „Stoj, tko ide“? To je bila službena procedura. I kad je bila smjena straže, na taj moj uzvik onaj koji dolazi morao je reći lozinku za koju sam znao da je u tom trenutku važeća.
Ovaj tip se na moj uzvik uopće nije osvrnuo i nastavio je hodati prema meni. Ja sam ponovno viknuo: „Stoj, tko ide“? Na moj drugi uzvik on je nonšalantno doviknuo da što vičem, da vidim tko ide, pa da znam tko je on, što kompliciram, i da bi on samo da ga ja malo pustim preko u cirkus, i to je to. I on nastavi dalje prema meni. Repetirao sam pušku, u cijev ubacio metak, pušku uperio prema njemu koji je došao na dvadesetak metara od mene i uzviknuo sam što sam glasnije mogao: „Stoj ili pucam“!
U tom trenutku, kad je čuo repetiranje puške i moj uzvik, isti trenutak je stao i smrznuo se. I samo prozborio: „Pa nećeš valjda na mene pucati“?! A ja sam izašao iz grudobrana do kraja, stao na njega, da sam još bio na višoj poziciji, i još jednom odlučno viknuo: „Stoj ili pucam“! U tom trenutku za njega više nije bilo dvojbe. Ni jedne riječi nije rekao, okrenuo se i brzim se korakom udaljio od mene. A ja bih u idućem koraku sigurno pucao prvo u zrak, da se on nije povukao. Zašto? Jer da sam napravio bilo kakav pogrešan korak, završio bih u pritvoru, na vojnom sudu i još u zatvoru na kraju. To je bio cilj provokacije. Ali kako ona nije uspjela, i kako on nije imao ništa za prijaviti protiv mene, nakon toga su me ostavili na miru, pa sam do kraja bezbrižno odradio stražu i bolničarsku obuku.
I stigla je prekomanda, dobio sam odlazak u Benkovac! Uh, odmah olakšanje, vraćam se u Hrvatsku! Kako sam bio bolničar, smješten sam bio u garnizonskoj ambulanti s drugim bolničarima. I onda je došlo novo otrežnjenje. Od nas desetak bolničara, samo sam ja imao završenu medicinsku školu, još jedan je imao završenu veterinarsku, a svi drugi nikakve veze da imaju s medicinom i općenito zdravstvom. Vojni liječnik, inače Makedonac, odmah je to iskoristio, pa sam postao njegova desna ruka. I kad njega nije bilo, gotovo da sam glumio doktora.
No za kraj, da ispričam još jednu zgodu iz JNA, ovaj put iz Benkovca.
U kasarni je bila kantina u kojoj je bilo za kupiti svih mogućih novina. To mi je i te kako olakšalo boravak u njoj. Kupovao sam tadašnje sve hrvatske tjedne novine. No najviše od svega sam gutao tadašnji „Danas“. Jednim dijelom i zato jer sam njega počeo čitati još u srednjoj školi. Kad je razrednica uočila da ga nosim u školu i čitam na pauzama, morao sam na satovima razredne zajednice koji put referirati što ima novoga u „Danasu“.
Uglavnom, puno sam čitao već tada. Otvarali su mi se novi svjetovi, osjećale su se promjene, koje su se približavale sve brže i brže. To se u zraku osjetilo! Tako sam bio oduševljen što sam opet mogao redovno čitati „Danas“. I nisam ga bacao, kao što nisam bacao ni druge novine koje sam uzeo u kantini. Sve sam ih uredno slagao u svojoj kaseti, u kojoj sam držao svoju vojničku opremu. Novine su bile na gornjoj polici, na vrhu. Zbog toga sam mogao opet završiti u pritvoru.
Jer je jednog dana stigla kontrola u ambulantu. Kontrolu vodi major bezbednosti JNA. Mi svi stojimo kraj svojih otvorenih kaseta, a on gleda nas, gleda u njih, provjerava kako su složene, i dođe tako do mene. Ja stojim kraj otvorenih vrata, on gleda u moju kasetu i vikne: „Bre vojniče, šta je to unutra“? Ja okrenem glavu, pogledam, shvatim koliko je sati i na brzinu se snađem i odgovorim: „Druže majore, to su sve novine koje kupujem ovdje u kantini“! A on odreže: „Zatvaraj to“! Ja zatvorim vrata kasete, on ode dalje i sad čekam što će dalje biti. Ipak poslije nije bilo ništa, osim što mi je možda u kartonu opet nešto dopisano.
A što je bilo s novinama u kaseti? I zašto je tako reagirao? Kad sam okrenuo glavu prema unutrašnjosti kasete, da vidim što to on pita, vidim da na vrhu stoji najnoviji broj „Danasa“, i to njegova zadnja stranica, na kojoj je po cijeloj stranici bila objavljena slika Karla Marxa koja je bila razmrvljena u stotine komadića. Poruka je slike bila vrlo jasna. A mene je spasilo to što je „Danas“ bio u kantini. Inače lako da bih dobio pritvor.
Taj je isti major u veljači 1990. nama držao čas moralnog vaspitanja. I to u krugu kasarne, na mjestu za postrojavanje, u cik zore na teškoj hladnoći i gadnoj buri, više od sat i pol teške govorancije. Kako je tada bila baš obljetnica smrti kardinala Alojzija Stepinca, i sve bilo baš za nju tempirano, glavni sadržaj časa bila je opasnost od povampirenih ustaša!
To je bila JNA, to je bila bivša država. Iako i danas ima onih koji su u potrazi za ustaškim zmijama! Pametnome dosta!
(
vecernji.hr)
