Tuesday, November 22, 2016

Snimak i prezentacija izgradnje novog mlaznog lovca JNA iz 1990-te godine zvan Novi Avion NV







Bila je to velika tajna, supertajna. Uvlačili su avione u hangare, zamotavali u cerade, jurili veštice i špijune oko aerodroma i retko, vrlo kratko, leteli sve do pred kraj 1965. - prepričava pilot Suad Hamzić

BEOGRAD - Pilot Jugoslovenske narodna armije u penziji Suad Hamzić, u nastavku feljtona priseća se preobuke na tada supertajni avion - prvi za koji je pomislio da neće uspeti da savlada.

- Naše vazduhoplovstvo je krajem 1963. godine nabavilo od SSSR-a prvu eskadrilu aviona tipa MIG - 21. Bila je to velika tajna, supertajna. Uvlačili su avione u hangare, zamotavali u cerade, jurili veštice i špijune oko aerodroma i retko, vrlo kratko, leteli sve do pred kraj 1965. - početka 1966. do kada su već bile nabavljene tri kompletne eskadrile. Da bi tajna bila još tajnija naši su ih krstili slovom “L” , prvim slovom reci “lovac”. Prve verzije aviona MIG-21f13 kako su ih Rusi nazivali naši ”krstiše” sa ”L-12” a dvosede ”NL-12” - kaže Suad Hamzić u ekskluzivnoj ispovesti za Tangosix.rs.





Letenje,presn. III 2013. 023L-14 (MIG-21PF/M). Prva polovina 1970. godine kada je avion bio u sastavu 352. iae. Dva nosača UB-16 sa po 16 nevođenih raketnih zrna 57 mm. Mogao je nositi i IC samonavođene rakete V-V tipa K-13 ili radarskim snopom vođene K-5, kao i bombe. Foto: Suad Hamzić

Izviđača MIG-21R (od reci “razvječik”, na ruskom izviđač) nasi nazvaše ”L-14i” a ja baš na njemu provedoh najveći i najlepši deo  svoje letačke karijere. Rusi ga, bolesni od čuvanja tajni i stvaranja mitova i konfuzija oko svih svojih vojnih proizvoda, nazvaše još i tajnim nazivom ”Izdelnie 094” (proizvod 094).

Bilo kako bilo sve te avione sam leteo, često i paralelno iako se svaka od narednih verzija po nečemu razlikovala od prethodne. Samo laiku su ti avioni izgledali isto a čak i laici su uočavali vidljive razlike izmedju L-12,  NL-12, NL-14, NL-16 i svih ostalih ”L-ova”. Novije verzije imale su širi uvodnik vazduha, sverežimski konus, radar smešten u tom konusu, bivali su sve širih i sve kraćih trupova, imali sve snažnije motore, nosili više goriva, posebno u spoljnim podvesnim rezervoarima, mogli da ponesu više, efikasnija borbena sredstava, na sve većem broju nosača za naoružanje ispod krila i trupa.

Razlike, po verzijama, znali smo samo mi koji smo ih leteli posebno one koje su se odnosile na sve moderniju navigacijsku, letnu i opermu borbenih sistema aviona. Svaka verzija je bila nečim unapređena, osavremenjena, moćnija. Primera radi, prva verzija L-12 imala je motor potiska od oko 5 tona a poslednja L-17bis/K sa drugim, dodatnim forsažem, tzv. “CR” skoro 13 tona potiska.

Prva verzija je imala samo radar za merenje daljine a već sledeća akvizicijski i nišanski radar dometa 20 km. Iako su, objektivno, elektronski sistemi ruskih lovaca tih generacija bitno zaostajali iza svojih zapadnih suparnika.
Završavajući Akademiju jedna grupa od deset mojih klasića bi određena da se javi u 204. lovački puk na Batajnici opremljen avionima tipa L-12 i L-14. Ja nisam imao sreće da budem u toj grupi a tada nisam mogao ni pretpostaviti da ću im se tako brzo, samo godinu dana kasnije, pridružiti.

Preobuka na ”f13”

Ubrzo posle Šušićevog iskakanja iz F-86D, krajem novembra 1967, ne saopštavajući nam razloge, prekidosmo svako letenje. Početkom decembra u eskadrilu nam stiže pojačanje, četiri mlada pilota od kojih su trojica bili naši klasići, i sve nas uputiše na vanredne lekarske preglede radi provere zdravstvene sposobnosti za letenje na nadzvučnim borbenim avionima.
Komisija proglasi zdravstveno nesposobnim dva starija pilota i jednog našeg klasića za letenje na L-ovima a mi ostali odmah započesmo teoretsku preobuku, tzv. ”učionicu” za avion L-12 na Plesu. Prethodno je jedna od lovačkih eskadrila, 124. lae, 117. lovačkog puka izvršila preobuku na L-ove u Batajnici  i nekako baš tih dana preletela na matični aerodrom Pleso.











JNA - nekad sila, a vidi nas sad...








Stariji čitaoci sigurno se još sjećaju viceva o albanskoj podmornici koja roni i izranja kao delfin „da bi veslači mogli uhvatiti zraka“ i o tome hoće li albansko ratno vazduhoplovstvo protiv naših dići „jedan ili oba aviona“.

Spominju se vjerovatno i povremenih velikih vježbi cijelog sistema „ONO i DSZ“ (opštenarodna odbrana i društvena samozaštita – da prevedemo za one rođene poslije 1990. godine), kada su oni ili neko njihov, oblačili staru sivo-maslinastu M-77 uniformu, na glavu nabijali šljem sa crvenom petokrakom i manje-više ponosno stupali u red pripadnika četvrte po snazi oružane sile u Evropi.

Iz perspektive nekoga ko je živio u zenitu snage Jugoslovenske Narodne Armije – tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća, gore pomenute loše šale bile su sasvim razumljive jer je bivša SFRJ zaista raspolagala impresivnom vojnom silom kojoj vojske država okruženja pojedinačno "nisu bile ni do koljena". Iako propagandna pretjerivanja i urbani mitovi o "četvrtoj armiji svijeta" nikada nisu imali osnova, JNA je i danas sa distance od preko 20 i kusur godina od kada je nestala država čija je to bila oružana sila, za sve vojske zemalja Zapadnog Balkana pojam organizovane, dobro naoružane i vrhunski obučene vojske, kojem se one ni u najluđim snovima aktuelnih generala i admirala „od Triglava do Đevđelije“, neće moći primaći.

Utemeljena na doktrini o "bratstvu i jedinstvu" svih jugoslovenskih naroda i narodnosti i ideološki oslonjena na Savez komunista, JNA je krajem odamdesetih imala preko 220 hiljada ljudi stalnog sastava pod oružjem, a u slučaju rata, mobilizacijom je mogla narasti na preko milion i po ljudi. Iako nikada nisu saopštene zvanične brojke, podaci koji se smatraju najbližima istini, govore da je JNA krajem osamdesetih raspolagala sa oko dvije hiljade tenkova, 1,5 hiljada oklopnih transportera i borbenih vozila pješadije, stotinjak ratnih i pomoćnih brodova, preko 500 borbenih aviona i helikoptera, na hiljade topovskih cijevi različitih kalibara, čak i nekoliko lansera raketa zemlja-zemlja dometa tipa FROG-7, dometa 100 km.



Utemeljena na doktrini o "bratstvu i jedinstvu" svih jugoslovenskih naroda i narodnosti i ideološki oslonjena na Savez komunista, JNA je krajem odamdesetih imala preko 220 hiljada ljudi stalnog sastava pod oružjem, a u slučaju rata, mobilizacijom je mogla narasti na preko milion i po ljudi
JNA je zvanično, "za svrhe laboratorijskih istraživanja" raspolagala i određenim količinama hemijskih oružja, dok se još pouzdano ne zna koliko ima osnova u pričama da je u Nukleranom institutu Vinča kod Beograda krajem osamdesetih, trebalo da se krene i veoma komplikovanim i dugotrajnim projektom izrade prve YU atomske bombe. O snazi te države i JNA možda najbolje govori "Objekat 505", poznatiji kao podzemni aerodrom Željava (Klek) u blizini Bihaća. Izgradnja i opremanje tri podzemne galerije (pojeidnačne dužine 400, 500 i 350 metara) u kojima se moglo smjestiti 58 aviona, te čitavog niza pratećih objekata – radionica, skladišta, prostorija za stanovanje, komandnih centara i slično, u utrobi planine Plješevica, od 1956. do 1968. godine koštala preko 4 milijarde ondašnjih američkih dolara.
Nešto slično ne postoji nigdje drugo u Evropi.

Način na koji je JNA projektovana i građena u periodu od 1945. do kraja osamdesetih govori o nevjerovatnoj državničkoj vještini tadašnjeg jugoslovenskog političkog i vojnog vrha. Naime, osim što su stvorili vojsku koja je prvenstveno bila namijenjena odbrani zemlje od spoljnjeg napada, jugoslovenski političari predvođeni Titom, su od JNA napravili i moćnu ekonomsku polugu sveukupnog razvoja zemlje, što su dodatno kapitalizirali razvijajući vojno-ekonomsku saradnju sa zemljama tzv. Trećeg svijeta kojima je SFRJ bila predvodnik u Pokretu nesvrstanih.

Sve to činjeno je uz koketiranje i sa Vašingtonom i sa Moskvom, pa je JNA bila jedinstvena i po tome što je u svom arsenalu istovremeno imala i moderno naoružanje i opremu zapadnog i sovjetskog porijekla. Iako mnogi velika izdvajanja za oružane snage smatraju jednim od glavnih uzroka propasti SFRJ, to je daleko od istine jer se zapravo, gradeći snažnu vojsku, gradila i ekonomsko-industrijska osnova zemlje. Tako je na primjer, čak 120 fabrika rasporedjenih u svim eks-YU republikama bilo uključeno u projekat proizvodnje domaćeg tenka M-84.

Iako se finalno sklapanje tenka obavljalo u Slavonskom Brodu u fabrici "Đuro Đaković" u, proizvodnji djelova i komponenti za taj tenk učestvovali su i „Rade Končar“, „Iskra“, „Famos“, „Teleoptik“, „Rudi Čajavec“, „14. oktobar“, „Pretis“, „11. oktomvri“ „Prvi partizan“, „Sever“, „Slovenske Železarne“, „Jugoturbina“, „Prva petoletka“, ali i nikšića „Željezara“, titogradski Kombinat aluminijuma, Industrija ležajeva Kotor i davno pokojni „Radoje Dakić“.

Zahvaljujući JNA i njenoj mornarici, SFRJ je bila jedna od tada samo 10 država u svijetu sposobnih da samostalno konstruišu, razvijaju i grade sopstvene tipove podmornica kao najkomplikovanijih ratnih brodova uopšte, a RV i PVO JNA opremano je avionima domaće proizvodnje poput G-2 „galeba“, J-21 „jastreba“, G-4 „supergaleba“ i J-22 „orla“
Nekadašnji tivatski mornarički remontni zavod „Sava Kovačević“ (Arsenal) godišnje je zarađivao i preko 80 miliona dolara radeći za JRM, Libijce i RM SSSR-a, a malo ko zna da je u Tivtu tih godina proizvođen i čtav spektar modernog naoružanja i vojne opreme – od raketa za osvjetljavanje „Svitac“, preko protivbrodskih mina AIM-82, do pontonskih mostova za inženjeriju i patrolnih čamaca za Jugoslaviju i Tanzaniju.
Zahvaljujući JNA i njenoj mornarici, SFRJ je bila jedna od tada samo 10 država u svijetu sposobnih da samostalno konstruišu, razvijaju i grade sopstvene tipove podmornica kao najkomplikovanijih ratnih brodova uopšte, a RV i PVO JNA opremano je avionima domaće proizvodnje poput G-2 „galeba“, J-21 „jastreba“, G-4 „supergaleba“ i J-22 „orla“.

Za „supergaleb“ kao školsko-borbeni avion za prelaznu obuku je bilo zainteresovano i Ratno vazduhoplovstvo SAD koje je pred raspad SFRJ, razmišljalo o porudžbi čak 900 komada tog aviona. Zahvaljujući doktrini nesvrstavanja u blokove i „oslanjanja na sopstvene snage“ , te proizvodnje u SFRJ svega što je za JNA potrebno osim onoga čija proizvodnja zbog malih serija ne bi bila ekonomski opravdana, SFRJ je krajem osamdesetih godišnje izvozila po oko 800 miliona dolara vrijednosti naoružanja i vojne opreme, a u JNA vojnim školama i akademijama obučavani su i pitomci iz Egipta, Libije, Sudana, Indonezije, Burme, Tanzanije...

Stariji Podgoričani sigurno će se sjetiti brojnih tamnoputih pilota koji su obuku za borbene avione završavali u 172. avijacijskom puku u Golubovcima, dok Tivćani i danas sa sjetom govore o vremenima kada su za masne iznose u devizama, iznajmljivali stanove libijskim oficirima sa podmornica koje su remontovane u Arsenalu. Zanimljivo je da je JNA čak osnovala i čitavu jednu oružanu snagu u inostranstvu – vojsku Sudana.

Bivši načelnik Generalštaba JNA i savezni sekretar za narodnu odbranu SFRJ, admiral flote Branko Mamula, tako je početkom sedamdesetih, bio prvi komandant novoformirane Ratne mornarice Sudana i proveo je jedan period u toj istočnoj afričkoj zemlji „stavljajući na noge“, sudanske pomorske snage. Koliko je bila jaka JNA kao zvanično četvrta vojna sila u Evropi (nakon SSSR, Francuske i Britanije) govori i spisak od par desetina stavki novog naoružanja i vojne opreme koje je bilo u fazi konstrukcije i razvoja prilikom raspada SFRJ. Među njima je i novi tenk „Vihor“, samohodna haubica 152 mm „Nora – C“, višecjevni bacač raketa „Orkan“, nova podmornica projekta B-73 naoružana torpedima i raketama, bespilotna letjelica, brojni sistemi za automatsko upravljanje vatrom, senzori, itd. Svakako najkomplikovaniji i najskuplji bio je tzv. NA odnosno „novi avion“ – projekat konstrukcije i razvoja višenamjenskog borbenog aviona četvrte generacije, u tadašnjoj javnosti poznat i kao „YU supersonic“.

Prototip aviona moderne koncepcije sa tada izuzetno savremenim tehnološkim riješenjima i opremom treba je da poleti. 1992 što je spriječio raspad zemlje. Zanimljivo je da današnji najmoderniji lovci poput francuskog „rafala“ ili zajedničkog evropskog „eurofajtera tajfun“, iz vani upadljivo nalikuju nikada napravljenom novom borbenom avionu JNA. Operateri u tzv. „Rupi“, odnosno podzemnom objektu 182 - rezervnom komandnom mjestu Komande Jugoslovenske Ratne mornarice u Žrnovnici blizu Splita, 9. januara 1987. u 16.20 sati popodne na ekranima svojih uređaja i planšetama dobili su prve podatke sa sistema “Stina-C”, glavnog podsistema novog komandno-informacionog sistema “Stina Jagran”.

Time je izvršena automatizacija prikupljanja i prikazivanja kompletnog  površinsko-vazdušnog prostora nad Jadranom, a KIS “Stina Jadran” mogao je mogao u realnom vremenu pratiti i prikazivati 300 objekata sa područja Jadranskog mora – bilo da su ti ciljevi na površini mora ili u vazduhu. Crna Gora, više od četvrt vijeka nakon što je JNA imala kompletan elektronski nadzor nad Jadranom, tek sada uz pomoć Vlade SAD, uvodi neuporedivo skromniji sličan sistem za elektronski nadzor i kontrolu mora MIMS – koji će u narednim mjesecima postati operativan u Baru. Tačno kao u onoj Rambovoj pjesmi "A vidi nas sad…".

Mamula zaprepastio Amerikance

JNA je imala i odličnu obavještajnu službu koja je uspijevala da prati događanja i u predvodnicima ondašnja dva velika vojno-politička bloka. I danas se prepričava anegdota kada je načelnik Generalštava JNA, admiral flote Branko Mamula početkom osamdesetih boravio u službenoj posjeti oružanim snagama SAD. Amerikanci su tada visokog gosta iz Jugoslavije odlučili počastiti posjetom jednoj svojoj vazduoplovnoj bazi i obilaskom tada najmodernijeg i još uvijek veoma povjerljivog aviona E-3 Sentry, javnosti poznatijeg kao AWACS.

Branko Mamula

"Neka, mogu se ja i sam snaći, pustite me da probam", rekao je svojim zaprepašćenim domaćinima Mamula kada su ga uveli u avion, a dežurni oficir Amerikanac gostu počeo u glavnim crtama, objašnjavati detalje opreme i unutrašnjosti aviona.

U opštoj konsterniranosti domaćina, čelni čovjek JNA je tada Amerikancima sam, idući od jedne do druge borbene stanice u AWACS-u, bez greške objasnio što je koji uređaj, čemu služi i kako radi.

Letjeli nad inostranstvom, snimali brodove pred stranim lukama

Izviđački avioni JNA, bez oznaka državne pripadnosti, letjeli su često u tajne izviđačke misije nad Italijom, Austrijom, Mađarskom, Bugarskom i Grčkom, donoseći precizne aero-foto snimke baza i vojnih efektiva NATO i Varšavskog pakta.

PRIJEDOR / Z. SULJANOVIĆ, NOSTALGIČAR I KOLEKCIONAR: U TITOVOJ DRŽAVI SAM LIJEPO ŽIVIO







Zlatan Suljanović iz Prijedora godinama skuplja predmete koji potiču iz vremena bivše Titove Jugoslavije, a osim njih, posjeduje i izuzetno vrijedne starine i predmete koji su se koristili u domaćinstvima prije 100-tinjak godina.

“Imao sam veliku želju da skupljam stare predmete, ali najviše sam želio napraviti kolekciju koja bi podsjećala na Titovo vrijeme. Dobio sam na poklon veliki grb stare Jugoslavije, potom dres SFRJ, a onda i nekoliko bista Josipa Broza Tita. Potom sam kupio stare makaze, odnosno sprave koje su ženama prije sigurno stotinjak godina služile za ravnanje kose. Tako je počelo”, kaže Zlatan.

U međuvremenu je kupio i flašu s Titovim likom, u kojoj ljubomorno čuva najbolju šljivovicu. Ovakve flaše nekada je proizvodila u bivšoj Jugoslaviji prijedorska firma ‘Prijedorčanka’, a sada jedna od njih zauzima centralno mjesto u Zlatanovoj vitrini.

Zidove krase pionirska kapa, vojnička kapa, koju su nosili jugoslovenski vojnici, jedna oficirska, jugoslovenski šljem, te jedan iz Drugog svjetskog rata, koji je pripadao njemačkom vojniku. Mjesto na zidu su zauzela i dva stara fesa, kao i i jedna stara željeznička kapa

Ima više od 3.000 značaka, najviše Titovih, a vlasnik je i suvenira na kojima su danski partizani iz 1945. godine.

“Vrijedno sam godinama sakupljao ove predmete, a evo sačuvao sam od zaborava čuveni crveni jugoslovenski pasoš, kao i partijsku knjižicu Saveza komunista Jugoslavije. Imam veliki broj novčanica iz tog perioda, kao i kovanog novca. Sve je to naša istorija i prošlost i treba je sačuvati. Meni je to vrijeme ostalo u najljepšem sjećanju. Bio sam na mnogim omladinskim radnim akcijama, nekako se živjelo mnogo opuštenije. Ljudi su se tada više družili i čini mi se bili sretniji nego danas”, priča Zlatan.

Pamti Zlatan i himnu SFRJ, a sretan je, kako kaže, što može mladim naraštajima pokazati sve što posjeduje u svojoj kolekciji.

U ovom hobiju ga podržava i kćerka, koja mu je obećala da će nastaviti njegovim putem i nikad ništa neće prodati. Neće ni Zlatan da rasparčava kolekciju, iako je dosad imao primamljive ponude da proda neki zanimljiv predmet.

“Nikada neću ništa od ovog prodati, jer ovakve stvari nisu za prodaju. Ja sam ih s ljubavlju donosio kući, sakupljao i čuvao. Za mene svaki od ovih predmeta ima neprocjenjivu vrijednost”, tvrdi Zlatan.

Zlatan s ponosom ističe da je porodica Suljanović jedna od prvih koja se doselila u Prijedor, a njegov djed Bajazit je bio prvi automehaničar u gradu.

Davne 1925. godine Bajazit je otišao sa jednom prijedorskom porodicom u Veliku Goricu da kupe automobil. Tada je sebi kupio sat, kojeg Zlatan danas čuva s posebnom pažnjom.

“Imam evo i sliku, na kojoj su se slikali u kupljenom automobilu. Bio je to drugi automobil u Prijedoru, jer je prvi imao legendarni doktor Mladen Stojanović. Djedov sat i dan-danas radi kao da je juče kupljen. To je najvrednije u mojoj kolekciji, jer sam i emotivno veoma vezan za njega”, kaže Zlatan.

U bogatoj Zlatanovoj kolekciji su i stare šivaće mašine, stari mlinovi za kafu, a na mnogima je ugravirana i kruna kralja Petra.

Mjesto je našla i nargila iz Iraka, te čudesna stara pepeljara iz Turske. Veliki broj starih džezvi, mangale, pegle na žar, stara postekija, samo su dio bogate kolekcije Prijedorčanina koji voli prošlost i nastoji da je sačuva kroz stare predmete za svoje unuke.

Thursday, November 17, 2016

JUGOSLAVIJA: IZGUBLJENA DRŽAVA








“Odakle si?

Iz Jugoslavije.

Zar takva država postoji?

Ne, ali sam ipak otamo.”

(Dragana Jurišić, bilješka)

Trenutno je u Barceloni u tijeku festival dokumentarne fotografije DOCfield. Od 27 različitih izložbi, jedna mi je odmah zapela za oko zbog domaćeg prizvuka i emocijama nabijenog naziva: YU: The Lost Country, autorice Dragane Jurišić. Tema Jugoslavije i njene dezintegracije i dan-danas golica maštu bivših Jugoslavena i njihovih potomaka, kao i mnogih izvan regije. Domaće se rasprave često svode na nekoliko istih, recikliranih izjava ljudi koji ni nakon 25 godina nisu spremni sagledati samu državu objektivno te su kao takve gotovo bez iznimke ostrašćene i bez neke veće vrijednosti, a u mnogim se dijelovima bivše države ‘Jugoslavija’ tretira kao prljava riječ.
Kao nekoga tko je rođen neposredno prije samog raspada, a grozote rata su ga zaobišle, te stoga nema odviše vlastitih točaka od kojih bi mogla krenuti, slava i zloglasnost Jugoslavije me fasciniraju jednako kao i pitanja sličnosti i različitosti u post-jugoslavenskom razdoblju.
Godine u Sarajevu samo su produbile taj interes: između ostalog, tamo sam stekla prijatelje iz Makedonije koji Jadran još uvijek, potpuno neopterećeno,  zovu ‘naše more’ (jer kako bi ga drugačije zvali?) te usvojila izraz ‘naš jezik’, dobrodošlo olakšanje od nepotrebnih komplikacija . Ni sama NEMA nema isključiv identitet: njeni se stalni čitatelji i suradnici nalaze diljem regije te kao projekt nikada nije bila niti će biti ograničena na samo jednu od država.

No, kako na Jugoslaviju gledaju oni koji su bili primorani otići?
Iako je svjetska izbjeglička kriza u punom jeku dok ovo pišem te bi se mogle vući poveznice i na tom specifičnom polju, ono što se mene kao posjetitelja izložbe najviše dojmilo jest pitanje identiteta kojim se kolekcija  bavi. Tko si jednom kada napustiš svoju državu rođenja? Tko si ako se više nemaš gdje vratiti?  Tko si ako ta država više ne postoji?


©Dragana Jurišić
‘Izgubljena država’ zvuči istovremeno i komično i jezivo. Kako se država može ‘izgubiti’?
Sama autorica kaže: ‘Jugoslavija se raspala 1991. godine. S nestankom države, najmanje milijun i petsto tisuća Jugoslavena je iščeznulo, poput građanina Atlantide, u oblast imaginarnih mjesta i ljudi. Danas u državama koje su nastale nakon dezitegracije Jugoslavije vlada poptuno poricanje jugoslavenskog identiteta.’
‘Priča o meni kao fotografu počinje na dan kada je naš obiteljski stan spaljen zajedno s ispisima i negativima koje je moj otac, strastveni amater, prikupio. Tog sam dana postala jedna od tih ‘izbjeglica’ bez fotografija i bez prošlosti. Zaista, moja sjećanja na ljude i događaje prije te nedjelje u septembru 1991, praktični ne postoje ili su vrlo blijeda. Tada sam naučila o nadmoći fotografije nad sjećanjem. Moj je otac uslikao svoju posljednju fotografiju dan nakon požara, površnu snimku kao dokaz štete osiguravajućem društvu. Gdje je on stao, ja sam počela. Čin fotografiranja, gledanja na svijet kroz leću kamere, pomoglo je u održavanju privida kontrole nad inače nepredvidljivim svijetom.’
Jack Gibson (LeCool, 09/2014) opisuje kako YU: The Lost Country Dragane Jurišić ‘vodi gledatelja kroz hodočašće te otkriva pred njime bezbroj života i emocija na karti gdje je Jugoslavija nekada bila. Kroz seriju fotografija koje dokumentiraju novi život i ostatke prošlih zločina u bivšem konglomeratu, Jurišić ritmički umeće tehnikolor snimke svojeg čitanja s putovanja, gotovo u stilu Wesa Andersena, gdje neplanske dnevničke bilješke žive na marginama te pričaju o susretima koji su je prodrmali, razbjesnili ili taknuli. Često ispunjeni ljutnjom, oni su u kontrastu s odličanim rasponom emocija koji je uhvaćen u njenim fotografijama, gdje obiteljski život, građani, zanemarenost i raskoš stoje rame uz rame.’


Kosovska mitrovica, Kosovo. ©Dragana Jurišić
Mostar – Sarajevo, Bosna i Hercegovina. Otišla sam iz Mostara priej 19 minuta. Osjećala sam se klaustrofobično tamo. Rijeka Neretva s moje lijeve strane. Nestvarno zelena.
*
Još uvijek toliko spaljenih kuća. K vragu. Vozač je manijak. Kao da sam na nekom ludom reliju kroz planine. Toliko zelenila i tolike spaljene kuće, no ipak mi izaziva osmijeh… Sama ideja Bosne.
*
Mostovi vise slomljeni iznad velikog zelenog kanjona. Tvoja strana. Moja strana. Tvoja strana. Moja strana.
(Dragana Jurišić, bilješka)

Skoplje, Makedonija. ©Dragana Jurišić
Glavni trg po kojem su razbacane apsurdne skulpture u stilu ‘Čarobnjaka iz Oza’. Disney umjetnost naspram infrastrukture. Jasno je koje prednjači. Nacija u krizi. Posvuda zastave. ‘Mi smo Makedonci, što god to značilo.’
 (Dragana Jurišić, bilješka)




KOJI GENIJALCI: NADREALISTI PRIJE 25 GODINA PREDVIDJELI RASPAD EU.







Genijalna ekipa okupljena oko Neleta Karajlića i Dražena Ričla – Zije, čiji je kultni šou Top lista nadrealista, dosad predvidio mnogo stvari, od raspada Jugoslavije, pa do nemira u Švedskoj, možda nam je natuknula još nešto… Njihova humoristična proročanstva sve više počinju da se postaju realnost. Najnoviju vijest koja je odjeknula kako Evropom, tako i svijetom, izlazak Velike Britanije iz EU, mnogo ljudi smatra početkom kraja ove zajednice.

Pogledajte kako su to glumci TLN prikazali prije preko 20 godina:





NASTUPI JUGOSLAVIJE NA EUROSONGU (1961-1992) I VELIKA POBJEDA 1989. (VIDEO)







Jugoslavija je na Eurosongu učestvovala 26 puta. Prvi put se pojavila 1961. godine, te se takmičila svake godine do 1991., osim 1977., 1978., 1979., 1980. i 1985.

Jugoslavija je tako imala izvođače iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije i Srbije. Makedonija nija imala predstavnika, kao ni Kosovo i Vojvodina.
1989. godine Jugoslavija je pobijedila na Pjesmi Eurovizije, a 1990. godine Eurosong se održao u Zagrebu.




NOSTALGIJA DA LI SE SEĆATE? OVO SU NAJBOLJE IGRAČKE BIVŠE JUGOSLAVIJE







U poplavi današnjih nekvalitetnih i jeftinih igračaka, ne možemo a da se sa nekom čežnjom ne setimo kvalitetnih igračaka koje je za domaće, ali i strano tržište proizvodila Mehanotehnika iz slovenačke Izole.

Igračke koje je proizvodila Mehanotehnika poticale su kreativnost i pripremale decu za neke nove i veće životne avanture. Glavna ideja je bila da se svako dete razvija i raste sa osmehom na licu. Zato je i sigurnost igračaka odnosno materijala koji su upotrebljavani uvek bila na prvom mestu.



Mehanotehnika je osnovana 1952. kao preduzeće za proizvodnju i prodaju metalnih i plastičnih proizvoda.

U početku, preduzeće nije čak posedovalo ni vlastito proizvodno mesto, a zgrada i mašine su obezbeđeni tek krajem sledeće godine kada se na tržištu pojavljuju prvi proizvodi.

Sa rastom potražnje su bili neophodni i veći kapaciteti pa je 1959. izgrađena nova proizvodna hala od 5000 m2 kada se preduzeće u potpunosti seli u Izolu. Iste godine Mehanotehnika se prvi put pojavljuje na Sajmu igračaka u Nirnbergu, gde je bila redovan izlagač sve do današnjih vremena.

Pošto se nikada ništa nije “napamet” radilo, sredinom 60-tih je ustanovljena saradnja sa Odjelom dečije i adolescentne psihologije Univerziteta u Ljubljani, a naziv projekta je bio “Dobra igračka”. Upravo je ovo jedan od razloga zbog kojih je Mehanotehnika počela proizvoditi igračke vrhunske psihološke izvedbe i pedagoškog sadržaja.

1990. Mehanotehnika mijenja ime u Mehano. Uprkos i kasnijim vlasničkim transformacijama, zadržan je stečeni imidž proizvođača kvalitetnih igračaka za decu.



Igračke iz jugoslovenske Izole su postale poznate deci širom sveta. Australija, Brazil, Kanada – samo su neke zemlje u koje su se izvozile. Jedna od najpoznatijih igračaka je svakako bio dečiji telefon koji je dolazio u kompletu od 2 komada, bio je potpuno funkcionalan i ograničavala ga je jedino dužina šnjure koju je imao. Proizvodio se sredinom 1970.



Ipak, zaštitni znak su bili električni vozići koji su imali lokomotivu, vagone, tračnice i delove za prugu koja se mogla sastavljati po priloženim šemama, a uz to i kompletnu drugu “infrastrukturu” za izgradnju pravog malog grada sa železničkom stanicom. Električne lokomotive su bile i ostale pravo malo dizajnersko remek delo, a sva deca koja su 1970. ili 1980. dobila vozić, vrlo verovatno su dobili onaj na čijoj je pozadini pisalo “Made in Yugoslavia”