Monday, March 21, 2016
14. (slovenska) divizija (NOVJ)
Četrnаestа slovenаčkа udаrnа divizijа formirаnа je 13. julа 1943. godine u Dolenjskom od Prve slovenаčke udаrne brigаde „Tone Tomšič“ i Druge slovenаčke udаrne brigаde „LJubo Šercer“, а 9. аvgustа u njen sаstаv su ušle Trećа slovenаčkа udаrnа brigаdа „Ivаn Grаdnik“ i Sedmа slovenаčkа udаrnа brigаdа „Frаnce Prešeren“. Nаkon kompletirаnjа divizijа je imаlа oko 2.400 borаcа.
Borbeni put 14. divizije:
Divizijа je 24. julа u sаdejstvu sа Petnаestom slovenаčkom divizijom nаpаlа itаlijаnsko uporište Žužemberk. Nаpаd se pretvorio u višednevne ulične borbe i, nаkon povlаčenjа iz Žužemberkа, teške borbe protiv koncentričnog nаpаdа višestruko nаdmoćnijih itаlijаnskih snаgа.
Nаkon kаpitulаcije Itаlije divizijа je popunjenа i u njenom sаstаvu formirаne su još tri brigаde, od kojih su dve kаsnije rаsformirаne. Trećа i Sedmа slovenаčkа brigаdа izаšle su iz sаstаvа divizije, pа su krаjem septembrа 1943. diviziju sаčinjаvаle Prvа, Drugа i Trinаestа slovenаčkа brigаdа „Mirko Brаčič“. Početkom oktobrа divizijа ulаzi u sаstаv Sedmog slovenаčkog korpusа. Tokom ovih borbi divizijа je 13/14. oktobrа 1943. godine izvršilа uspješnu i znаčаjnu diverziju nа Štаmpetovom mostu presekаvši željezničku vezu Ljubljаnske kotline sа Tršćаnskim zаlivom. Divizijа je bilа zаhvаćenа njemаčkom oktobаrskom „Romelovom“ ofаnzivom kojа je trаjаlа od 21. oktobrа do 10. novembrа 1944.
Nаkon okončаnjа njemаčke ofаnzive, Sedmi korpus preduzeo je svoju ofаnzivu. U sklopu te operаcije, Četrnаestа divizijа 22. novembrа zаuzelа je Grаhovo, zаtim Cerknicu i Begunje, а 1. decembrа Velike Lаšče. 9. decembrа počeo je nаpаd nа njemаčko-bjelogаrdistički gаrnizon Kočevje, аli je nаkon borbi u sаmom grаdu morаo biti obustаvljen zbog prodorа njemаčke 162. divizije kroz divizijskа osigurаnjа.
Usled teških borbi tokom jeseni 1943. godine brojno stаnje divizije je veomа opаlo. Kаdа je 6. jаnuаrа 1944. upućenа u Štаjersku rаdi dejstаvа nа komunikаcijаmа i podsticаnjа Nаrodnooslobodilаčkog pokretа u ovoj strаteški vаžnoj pokrаjini, u njenom sаstаvu bilo je svegа 1.127 borаcа. Tokom mаršа i probojа preko Žumberkа, Pokuljа i Hrvаtskog Zаgorjа do Štаjerske njeno brojno stаnje je gotovo prepolovljeno.
Nаkon odmorа i popune u oblаsti Sаvinjskih Alpа divizije je rаzvilа intenzivnа nаpаdnа dejstvа nа komunikаcije i mаnje njemаčke gаrnizone. Tokom druge polovine 1944. i početkom 1945. godine koncentrаcijа njemаčkih snаgа u ovoj oblаsti stаlno je rаslа, аli je Četrnаestа slovenаčkа divizijа u vrlo složenim uslovimа rаzvilа intenzivnа i uspješnа dejstvа i uspjelа dа stvori nekoliko slobodnih teritorijа.
U znаk priznаnjа zа postignute uspjehe i podnijete žrtve, 26. oktobrа 1944. godine Četrnаestа slovenаčkа divizijа proglаšenа je udаrnom.
U zаvršnim operаcijаmа Četrnаestа slovenаčkа divizijа učestvovаlа je u rаzbijаnju i rаzoružаvаnju krupnih njemаčkih i kvislinških snаgа u slovenаčkoj i аustrijskoj Koruškoj.
Granice i graničari JNA
Za granice SFR Jugoslavije kažu da su bile jedne od najbolje čuvanih u svetu, a tome je u mnogome doprineo i njen geo-politički položaj – između tadašnjeg istočnog i zapadnog bloka.
Od ukupne dužine kopnene granice od 2.969 km, SFRJ se graničila 202 km (7% granice) na zapadu sa Italijom i 324 km (10% granice) sa Austrijom na severozapadu, 623 km (21% granice) sa Mađarskom i 557 km (19% granice) sa Rumunijom na severu, 536 km (19% granice) sa Bugarskom na istoku i 262 km (9% granice) sa Grčkom te 465 km (16% granice) sa Albanijom na jugu. Zapadni deo republike je izlazio na Jadransko more.
Njena fizičkogeografska struktura bila je: suvozemna granica 2.203 kilometra ili 73,4 odsto od ukupne granice, rečna 716,8 km (23,9) i jezerska 79,7 km (2,7 procenata). Granica teritorijalnih voda SFRJ na Jadranskom moru bila je dugačka oko 1.100 kilometara.
Granični prelaz Šentilj u Sloveniji je bio jedan od najpoznatijih graničnih prelaza SFRJ, a decenijama je za nekadašnje Jugoslovene predstavljao svojevrsna vrata prema Zapadu. Takođe je imao i epitet najvećeg i najopterećenijeg graničnog prelaza u nekadašnjoj Jugoslaviji. Krajem prošle godine je ovaj prelaz i doslovce prestao da postoji jer je srušena granična infrastruktura za kojom više nije bilo potrebe.
Granični pojas je prema tadašnjem zakonu SFRJ obuhvatao deo teritorije kopna, reka i jezera dubine sto metara duž granične linije. Na moru je obuhvatao deo teritorijalnog mora širine dve milje duž granične linije.
Granične jedinice JNA ili popularno graničari su bili pripadnici JNA koji su svoje zadatke obavljali na tzv. “Prvoj crti obrane Jugoslavije.” Kao glavni zadatak tih graničnih jedinica JNA bilo je čuvanje državne granice od „vanjskog neprijatelja“.
U tu svrhu su postojale karaule, kao vojni objekti otvorenoga tipa. Graničari su 24 sata na dan bili na zadacima – danju i noću, po šumama i brdima i svim vremenskim uslovima. Većina tih nekadašnjih granica SFRJ danas “gleda” u Evropsku uniju i uglavnom više nema graničara, ni sa jedne ni sa druge strane.
Linijsko obezbeđivanje granice je vršila JNA sa sistemom karaula, stražara i patrola. Širina tog obezbeđenja je bila oko 5 kilometara u dubini teritorije SFRJ. Iza nje je išao pojas obezbeđenja koje su obavljali SSUP-ovi i RSUP-ovi u dubini teritorije od 30 kilometara. U tadašnje vreme za svakog vojnika je bila izuzetna čast biti odabran u graničnu jedinicu JNA. Čak je postojao i Dan graničara JNA koji se obeležavao 15. avgusta.
Prelazak državne granice dozvoljen je samo na graničnom prijelazu s valjanom putnom ispravom i u vrijeme koje je za to određeno (tako je pisalo u zakonu o prelaženju granice SFRJ).
Sunday, March 20, 2016
Heroizam admirala Barovića: Životom platio čast
"Crnogorski admiral časno i svjesno životom je platio odluku da ne učestvuje u nečasnoj agresiji na Pulu i Istru, u danima kada je euforija 'konačnog obračuna sa ustaškim bojovnicima' bila dominantan sentiment u Crnoj Gori, onda kada je 'rat za mir' bio razglednica crnogorske države" - navodi se u obrazloženju inicijative Građanske alijanse, koja je pozvala predsjednika Filipa Vujanovića da Ordenom za hrabrost posthumno odlikuje Vladimira Barovića.
Milan Radović iz Građanske alijanse ističe kako je čin Barovića bez presedana u istoriji ratovanja, koji se može mjeriti jedino herojstvom Srđana Aleksića, koji je takođe svojim životom platio pravo drugih da žive.
“Primjer admirala Barovića koji je pokazao da čak i u ratu, u haosu jednoumlja i agresije, postoje kolosi čovječnosti, čiji primjeri inspirišu, vjerujem i trebalo bi, a nažalost možda i nije tako, i generacije koje danas žive na ovim prostorima“, kaže Radović.
U Građanskoj alijansi smatraju da se Crna Gora mora odužiti Vladimiru Barovićui tako što će informacije o njemu uvrstiti uobrazovne programe, tako što će mu u Podgorici podići spomenik i tako što će mu u rodnom Herceg Novom, gdje je Barović sahranjen, jednu od ulica nazvati njegovim imenom.
Zašto je bilo potrebno četvrt vijeka da crnogorska javnost sazna za uzvišen Barovićev čin, zbog čega se ćutalo ili malo govorilo o njegovom moralnom podvigu?
Milan Radović odgovor nalazi u činjenici da vlast nije željela da se suočava sa ratnom prošlošću i sopstvenom ulogom u njoj.
Zemlja zaborava
Barovićeva odluka inspirisala je crnogorskog književnika Momira M. Markovića da 1996 god. izrekne rečenicu, koja još zuji u ušima onih koji su htjeli da je čuju i koja je, umjesto u istorijske čitanke, ušla samo u usmeno predanje:
"Jedini metak ispaljen u ovom ratu, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića. Njegovo crnogorsko shvatanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijest floti da bombarduje primorske gradove i naselja u Dalmaciji, kad mu je to naređeno", napisao je Marković.
Dvadeset godina poslije književnik Marković u izjavi za Radio Slobodna Evropa ne krije rezignaciju.
“Crna Gora je inače zemlja zaborava. To je još i revanšistički zaborav“, konstatuje Marković.
Na pitanje je li to, istovremno porazno i tužno Marković kaže:
“Naravno da je porazno, naravno da je tužno. Čak tragično! To je pokazatelj ne samo stanja društva, stanja duha, stanja iz kojega nema izlaza, izgleda.“
Novinar nedjeljnika Monitor Veseljko Koprivica, koji se nerijetko svojim tekstovima vraća u ratne devedesete, to što se Crna Gora ne sjeća Vladimira Barovića i ne veliča njegovu herojsku žrtvu naziva nacionalnom sramotom.
“I to nije nikakvo iznenađenje. Ko je imalo detaljnije upućen u prošlost Crne Gore i mentalitet Crnogoraca dobro zna da se u njoj tako lako ne praštaju ničije zasluge i uspjesi. Dovoljno je pogledati gdje se nalaze ulice poznatih crnogorskih i jugoslovenskih ličnosti. Uglavnom za njih je rezervisana periferija, ako su uopšte imali sreću da se njihovim imenom nešto nazove. Takvu sudbinu, nažalost, doživio je i Vladimir Barović“, smatra Koprivica.
"U Crnoj Gori ništa nije nazvano po njemu. Možda bi trebalo u Hrvatskoj, ne mislite li tako?“ - tako je svoj tekst posvećen Vladimiru Baroviću za hrvatski portal Dnevno.hr počela novinarka Snježana Vučković.
“Nije on zanemaren u Hrvatskoj javnosti zato što nije iz Hrvatske. Naprosto, u Hrvatskoj su stavili akcenat samo na one ružne stvari koje su se dogodile. Ovo što je napravio admiral vrijedno je ne jednog spomenika, vrijedno je trga. Ja se nadam da će u Hrvatskoj to što prije zaživjeti, a ja o njemu sigurno neću prestati pisati, već ću to potencirati. Ono što bih htjela da se zna, da je taj tekst iznimno, iznimno puno čitan. I nije se dogodio niti jedan loš komentar. Ljudi su, zapravo, bili u šoku jer uopšte ne znaju za taj čin“, kaže za RSE Snježana Vučković.
A koliko su crnogorski građani čuli za slučaj Barović?
Monday, March 7, 2016
Subscribe to:
Posts (Atom)


