COCKTA SLAVI 64. ROĐENDAN: PRVO GAZIRANO PIĆE U JUGOSLAVIJI!

Otac Cockte, Emerik Zelinka, stvorio je Cocktu 50-ih godina prošlog vijeka u preduzeću Slovenijavino. Upotrijebio je plodove šipka, prijatno kiselkast vitamin C, različito aromatično bilje, čistu izvorsku vodu i karamelizovan šećer.

Cocktino ime je izveo od riječi “cocktail” koja znači mješavinu aromatičnog bilja i time stvorio prvo gazirano bezalkoholno piće u Jugoslaviji.

Cockta je prvi put predstavljena 8. marta 1953. godine u Planici, gdje je posjetioce na svakom koraku pratio plakat simpatične djevojčice koja pije Cocktu. Plakat je izradio dizajner i slikar Uroš Vagaja.

1953 – Prva bočica

Cockta se u javnosti prvi put predstavila u zaobljenoj bočici od 2,5 dcl sa smeđom, pjenušavom tečnošću, kao simbol zapadnog načina života. Bočicu i natpis na njoj je izradio dizajner Sergej Pavlin.

Već je te godine proizveden prvi milion litara Cockte. Njime su napunili 4,5 miliona bočica.

Tokom prvih 14 godina prodaja Cockte je rasla po godišnjoj stopi od čak 25%. Godišnja prodaja je 1967. godine iznosila već 80 miliona boca. Cockta je predstavljala jedan od najboljih slovenačkih (u to vrijeme jugoslovenskih) izvoznih proizvoda pa se dvije godine izvozila čak i u Holandiju. Krajem 60-ih godina na tržište su ušli prvi strani konkurenti. Želja za zapadnim proizvodima je zaustavila potražnju za Cocktom i preokrenula prodajnu krivu prema dolje.

1983 – 1994 – Još uvijek najbolja

Cockta je sredinom 80-ih godina zabilježila pad prodaje. Razlozi za pad su bili različiti: raspad jugoslovenskog tržišta, pojava plagijata na području nekadašnje Jugoslavije i raspad Slovina. Cockta se 35 godina nakon prvog predstavljanja u Planici vratila na isto mjesto u novoj ambalaži – limenci.

1996- Nova bočica

Punjenje Cockte je sredinom 90-ih godina preuzelo preduzeće Slovenijavino i prodaja je ponovo počela da raste. Istovremeno je na police stigla i nova bočica u novoj etiketi.

2000 – Nov izgled

Kolinska je 2000. godine postala vlasnik marke Cockta. Uslijedili su obnova vizuelnog identiteta i nova komunikacija. Nastao je nov logotip, te time i nova etiketa i nov oblik bočice. Nov izgled je ostao snažno povezan s legendarnim originalnim izgledom kome je čast odana sloganom – Prva se nikad ne zaboravlja.

POLETIO’ AVION S AERODROMA ŽELJAVA

Stari avion nije preživio napad turista i znatiželjnika, te je postao meta dvojice Belgijanaca, koji su ga htjeli pogledati, fotografirati, a onda i ‘ponijeti.’

Da avioni lete – nije nikakvo čudo, ali da avion koji nije letio 25 i više godina “poleti” vrijedno je spomena.

Posljednji put avion na Željavu, nekad najveći i najmoderniji vojni aerodrom u bivšoj Jugoslaviji, smješten ispod planine Plješevice pored Bihaća, prostoru koji mèđī Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, sletio je u maju 1992. i ostao na tom mjestu. Douglas C-47, kao trag, svjedok o najvećem i najmodernijem aerodromu ikad napravljenom.

Izvjesno vrijeme bio je “parkiran” ispred nekadašnje kasarne na ulazu u vojnu bazu da bi ga kasnije “preparkirali” uz putnu komunikaciju, na ivicu aerodroma, kako bi bio “dostupan” turistima i znatiželjnicima.

Bihać u Bosni i Hercegovini, a Plitvička jezera, Ličko Petrovo Selo i Korenica u Hrvatskoj – čitav ovaj kraj, koji danas razmeđava dvije države, bio je poznat po Vojnoj bazi “Željava” i popularno zvanom i u svijetu poznatom “bihaćkom aerodromu”.

Ne samo zbog njene faraonske grandioznosti, gradnje teške 11 milijardi dolara – kompleksa s pet poletno-sletnih pisti, tri eskadrile pod zemljom, tri podzemne galerije, praktično malog grada u utrobi Plješevice, u kojem su postojali svi uvjeti za život bez kontakta s vanjskim svijetom i do mjesec dana – već i zbog općeg razvoja, koji je donosio ovom kraju u cijeloj drugoj polovini prošlog stoljeća.

Socijalni eksperiment

Nakon proteklog rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ostavljen je čekanju da se “razmeđi” aerodromska teritorija između dvije države i utvrde zajednički interesi u vezi s njegovom sudbinom.

Bivao je u tom vremenu predmet rigidnih i neinventivnih privatizacijskih shema, kao potentan resurs koji bi trebao donijeti prosperitet objema državama, prvo, navodno, kao američka baza, pa kao centar za uzgajanje šampinjona, pa kargo-aerodrom sa 40.000 zaposlenih, o čemu su svojevremeno u Bihaću govorili i tadašnji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović. Potom je trebao biti turistčko odredište uz nacionalne parkove “Plitvička jezera” i “Una”, pa do sve otvorenijih sumnji i bojazni da bi danas njegova unutrašnjost mogla postati odlagalište nuklearnog otpada.

Ipak, nije stigao do predmeta socijalnog eksperimenta i inventivnih traganja ka spominjanim razvojnim praksama, čak ni alternativnim turističko-kulturnim atrakcijama. Nedostajalo je samo malo volje u objema državama. A “kriva” je i činjenica da se na njega i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini gleda kao na građevinu iz prošlog sistema i ostatak prošlih vremena, bez svrhe i smisla.

Preživio rat, ali ne i mir

Douglas C-47 Dakota, koji je iznenada skrenuo pažnju javnosti, danas je jedini znak života u Željavi, na čiju nekadašnju raskoš i kilometre kvadrata okamenjenog carstva podsjećaju ruine, neobilježena minska polja, u travu zarasle piste, hrpe kamenja ispred ulaznih tunela i zapah hladnog daha zamrlog vremena.

Preživio je posljednji rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kada su se i oko njega sukobljavale Hrvatska vojska, Armija Republike Bosne i Hercegovine, vojske tzv. SAO i RS Krajine. Stajao je, svjedočio i pozivao sve do prije nekoliko dana.

Ipak nije preživio “napad” turista i znatiželjnika, namjernih i(li) slučajnih prolaznika. Postao je meta dvojice Evropljana – Belgijanaca, koji su ga htjeli pogledati, fotografirati, a onda i “ponijeti”, kako piše u izvještaju Policijske uprave ličko-senjske. Htjeli su da “odleti”, i to bez prethodnih tehničkih priprema.

Pravi motiv ovog kriminalnog čina još nije poznat, a istraga, službeno kažu, još traje.

I dok ovo slovo nastaje u kasnoj martovskoj noći, dok ogroman Mjesec, kao užareni nebeski fenjer, plovi iznad kompleksa Željava, otima se dilema: ako ne znaju ili neće da znaju njegovu vrijednost i cijenu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ima ko zna. Makar i “krađom”.

Ili se hoće, zbog svega što je trebalo i “moralo” biti s ovim aerodromom, čiju spomenutu vrijednost i atrakciju i dalje ovdje ne prepoznaju, da i ovaj posljednji avion postane uspomena – hrpa “sekundarnih sirovina”, isto kao i cijela Željava, kojoj je dozvoljen zaborav i rušenje zato što je izvan nacionalnih doktrina? Ili…?

Je li barem ovaj, najblaže rečeno, ružan čin turista i znatiželjnika makar poruka ili može li biti?

Izvor: Al Jazeera

TITO JE U INDIJI BIO POPUT ROK ZVIJEZDE

Svjestan sam Titove veličine. Nadam se da ću jednog dana biti dostojan imena koje nosim, kazao je muzičar Tito Guha

Možda na prostoru bivše Jugoslavije i nije slučaj da se djeci daju imena po Josipu Brozu, ali u Indiji Tito je jedno od omiljenijih imena još od četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka.

“Znaš li da se moja tri ujaka, dva rođaka i nekoliko poznanika zovu Tito,” pohvalio se indijski novinar Meghdeep Bhattacharrya čim je čuo da autor teksta dolazi iz jedne od zemalja koje su činile SFR Jugoslaviju.

Premda je samo jednom boravio u Indiji, 1955. godine, gdje je i dočekao Novu godinu, dobar izgled, harizmatična ličnost i zalaganje za one koji su ugnjetavani donijeli su mu mnoge poštovaoce u zemlji, kazao je za “Vijesti” Bhattacharrya.

Josip Broz boravio je u zvaničnoj posjeti Indiji od 22. decembra 1954. do 8. januara 1955. godine, na poziv tadašnjeg premijera i jednog od osnivača Pokreta nesvrstanih Džavarhalala Nehrua.

Novu godinu 1955. godine dočekao je u Kalkuti, gradu koji je dugo važio za kulturnu prijestonicu Indije, gdje u sa Nehruom pratio jednu plesnu predstavu a zatim prisustvovao svečanoj večeri na svom brodu “Galeb” na kojoj su bila najznačajnija imena u državi. Nehru je uzvratio posjetu godinu kasnije.

Poslije povratka, ukinuo je mnoga ograničenja crkvama i duhovnim institucijama u Jugoslaviji.

Jospi Broz Tito, Indija

U Indiji su bila dva talasa davanja imena djeci po doživotnom predsjedniku SFRJ – prvi 1940-ih i 1950-ih poslije Drugog svjetskog rata a drugi 1980-ih, poslije njegove smrti 4. maja 1980. godine. U Indiji djeci imena daju uglavnom roditelji ili roditelji njihovih roditelja.

“Ime mi je dao djeda. Bio je veliki ljubitelj maršala Tita. Milioni ljudi u toj generaciji bili su poštovaoci Tita. Da, mislim da mi je to ime dao jer je želio da budem poput njega”, kazao je za “Vijesti” Tito Saha, stručnjak za informacione tehnologije u 40-im godinama.

Dvadeset godina mlađi Tito Roy dobio je ime od bake.

“Baka mi je dala ime. Tito je bio poput rok zvijezde tih godina u Indiji. Preko medija bila je svjedok njegovog glamura i ličnosti dok je boravio u Indiji kada je Nehru bio premijer”, kazao je Roy.

Premda je Tito umro prije nego što je on došao na ovaj svijet, njegov imenjak, muzičar Tito Guha, zna dosta o njemu.

“Svjestan sam Titove veličine i zaostavštine. Nadam se da ću jednog dna biti dostojan imena koje nosim”, kazao je ovaj muzičar u 30-im godinama.

Tito Guha

Titovo ime ne nose samo ljudi u Indiji, već i jedna od prometnijih ulica u Nju Delhiju JB Tito Marg.

“Pojedini restorani i pabovi su dobili ime po njemu, premda su zaista dobili imena po vlasnicima koji su dobili ime po njemu”, pojašnjava Bhattacharrya, veliki ljubitelj istorije, naročito Drugog svjetskog i hladnog rata.

Na pitanje šta je Tito značio i znači Indijcima, on je kazao:

“Kao revolucionarna ikona i svjetski državnik koji je predvodio Pokret nesvrstanih, Tito je stajao odlučan uprkos velikim poteškoćama, jer nije podlegao pritisku da se prikloni ni Istočnom bloku ni kapitalističkom Zapadu. Njegov dobar izgled, harizmatična ličnosti i zalaganje za potlačene, donijelo mu je ovdje mnoge poštovaoce. Pokret nesvrstanih, koji su predvodili Tito i Džavaharlal Nehru, trebalo je da pruži svojevrsnu alternativu bipolarnoj podjeli između zapadnog i istočnog bloka. Dodao je da je mnogo ljudi često govorilo da je Indiji poslije nezavisnosti 1947. godine bila potrebna osoba poput nacionalističkog lidera Subasa Čandre Bose da vodi zemlje, koristeći mješavinu stilova Tita i osnivača moderne turske države Mustafe Kemala Ataturka.

Popularni i Kastro, Aleksandar Veliki, Lenjin i Staljin

Ljudi širom Indije dobijaju imena po slavnim ličnostima – istorijskim ličnostima, mitološkim stvorenjima, vjerskim liderima i bogovima – kojih u hinduizmu ima više od 330 miliona. “Među istorijskim ličnostima, osim očiglednih indijskih idola poput Mahatme Gandija, Ahbara Velikog, Ašoka Velikog, Bude, Subas Čandra Bose, imena međunarodnih ličnosti poput Aleksandra Velikog, Julija Cezara, Vladimira Iljiča Lenjina, Josifa Visarionovič Staljin, Napoleona Bonaparte, Fidela Kastra, Hidekija Todža, Ervina Romela, Georgija Žukova I Kublaj-kana su prilično popularni u Indiji”, kazao je Bhattacharrya. Davanje imena po slavnim ličnostima je naročito prisutno u hinduizmu, glavnoj religiji u Indiji koju praktikuje 79,8 odsto od 1,28 milijardi stanovnika. Hinduizam je najstarija velika religija koja se i danas praktikuje, a njeni počeci datiraju od 16. i 15. vijeka prije nove ere.

80 ISTARSKIH MASLINA ‘NAPISALO’ TITO: ‘REZATI? NI SLUČAJNO. NITKO SE NE BUNI’

Iako lik i djelo Josipa Broza Tita izazivaju kontroverzije, načelnik kaže da dosad do njih nije došao nijedan jedini prigovor.

80 istarskih maslina ‘napisalo’ Tito: ‘Rezati? Ni slučajno. Nitko se ne buni’

“Nama Tito ne smeta, važne su masline. Maslina ne zna za povijest, ali govori o povijesti”. Govori nam to Nivio Stojnić (IDS), načelnik općine Tar-Vabriga, koja na svojem teritoriju ima jedinstven maslinik – 80-ak stabala posađenih tako da tvore natpis “Tito”.

Malo je tko znao u Hrvatskoj – za razliku od stranih turista kojima je to atrakcija – da točno na razmeđu Tara i Vabrige nedaleko od Poreča postoji “Titov maslinik” – dok fotografiju iz zraka nije objavio Ivan Jakovčić uz poruku: “Neka Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću odluči i o sadnji maslina u Istri – regiji broj 1 u svijetu po kvaliteti ulja!”

Titove godine

– Slovo T na privatnom je zemljištu, a ostatak ITO na općinskom. Stabla su posađena 1983. ili 1984. godine, bilo je to davno – objašnjava načelnik. Ne zna se ni tko ih je točno zasadio. I ne, ne namjeravaju maknuti maslinik. Neki stariji mještani sjećaju se da je to bilo u sklopu akcije “88 stabala za druga Tita”, masovnog sađenja stabala i – ako nije bilo mjesta – ruža i cvijeća. Akcija je pokrenuta 1981., godinu dana nakon smrti Josipa Broza, a broj 88 simbolizirao je Brozove godine.

– Riječ je o maslinama, a mjesto smo u kojemu se od pamtivijeka proizvodi kvalitetno maslinovo ulje. Maslina je nešto što nam pripada – dodaje načelnik.

Iako lik i djelo Josipa Broza Tita izazivaju kontroverzije, načelnik kaže da dosad do njih nije došao nijedan jedini prigovor. Možda zato što se natpis vidi samo iz zraka. Ali, dodaje, po njemu u masliniku i nema ničega spornog.

Povijest je povijest

– Mislim da nema ni razloga da se ne netko žali. Riječ je o povijesti, htjeli mi to ili ne, bila ta povijest lijepa ili ne – objašnjava Stojnić.

No za poseban maslinik i te kako znaju strani turisti. I dolaze ga posjetiti.

– Natpis je atrakcija među stranim gostima. Koliko ih je došlo s fotografijom iz zraka i pitalo gdje se točno nalazi taj maslinik – kaže nam Genowefa Kuzmanović, Poljakinja koja je preko Švedske došla u Tar krajem 80-ih godina prošlog stoljeća. Maslinik je u njezinu susjedstvu tada već postojao. Nasad se, dodaje, jako pazi i čuva. Kad se radila kanalizacija, pazilo se da je “provuku” tako da ne ošteti stabla.

– Rezati? Ni slučajno. Nitko se i ne buni. Tito je iznimno važan Istranima – kaže Genowefa i dodaje: – A i maslina je sveto drvo.

index.hr

LUKSUZNI TITOV MERCEDES PRODAJE SE ZA 20 MILIJUNA KUNA

Mercedes Benz 600 izrađen je po specifikacijama koje je tražio jugoslavenski maršal

Mercedes Benz 600 nekada je slovio za vrhunac luksuza i najudobniju vožnju koju je je novac mogao kupiti. Među kupcima našao se i Josip Broz Tito.

Njegov primjerak Pullman Landauleta sa šestora vrata, jedan od samo 9 takvih primjeraka, našao se u prodaji u Velikoj Britaniji. Vlasnik salona automobilima i samog Titovog Mercedesa Tom Hartley, rekao je u razgovoru za Express da ga možete kupiti za “samo” 2 i pol milijuna funti, ili nešto više od 20 milijuna kuna.

U vrijeme kada je izrađen bio je namijenjen isključivo šefovima država i najbogatijim poduzetnicima svijeta. Tada jedan od najsnažnijih motora u putničkom vozilu, moćni 6-litarski V8 proizvodio je oko 250 konjskih snaga. Prema tvorničkim specifikacijama najveća brzina trebala je biti 205 kilometara na sat, ali praktički svi testovi pokazali su da može i brže prevesti svoje putnike.

Dizajn je tadašnja uprava Mercedesa prepustila slavnom Bruni Saccu i Paulu Bracqu. Legenda kaže da su kategorički zahtijevali da svaki radnik zaposlen na izradi tih Mercedesa mora imati najmanje 15 godina iskustva.

Svojim megabogatim kupcima nudili su i mogućnosti prilagođavanja svakog pojedinog automobila. “Sve dok je tehnički izvedivo, ispunit ćemo svake želje naših kupaca. Ako želite nešto što nije specifično navedeno u našoj brošuri, javite se izravno u tvornicu u Sindelfingenu”, stoji u originalnoj promotivnoj literaturi.
Slavni i moćni kupci

Mercedes 600 izrađen je u nekoliko varijanti, a specifičnu sa šestora vrata i pokretnim krovom naručivali su isključivo šefovi država. Među njima bili su i papa Pavao VI, rumunjski predsjednik Nicolae Ceausescu i sultan Bruneja. Samo 9 primjeraka je ikad izrađeno, a Tito se pobrinuo da jedan završi i u Jugoslaviji.

U materijalima koje nam je Hartley ustupio, piše da je taj specifičan primjerak naručen preko Mercedesova zastupnika u Nizozemskoj, amsterdamskog AGAM-a i to u travnju 1971. godine.

Krajem sedamdesetih godina, impresionirani Tito pregovarao je s Mercedesom o narudžbi još jednog takvog automobila koji bi imao i skrivene stube kako bi se prikrila maršalova teška pokretljivost i loše zdravlje. Taj automobil nikad nije isporučen.

Nakon Titove smrti raspala se i zavidna flota automobila. Raznim kanalima je ovaj primjerak, broj šasije 00185, završio u Norveškoj i tamo je također bio na prodaju.

2003. godine kupila ga je za nepoznatu svotu novca jedna njemačka državljanka iz Münchena koja ga je redovito pokazivala medijima i javnosti. Nakon gotovo desetljeća obitavanja u Njemačkoj, jedan bogati britanski kupac odlučio se uložiti ozbiljan novac i prebaciti Titovog Mercedesa u Veliku Britaniju. 2012. godine automobil je prošao rigorozne testove u Ditzingenu gdje je dobio i novi pokretni krov kako bi se slagao s kožnom unutrašnjosti.




Britanski vlasnik, a Hartley je zamolio da njegove podatke ne objavljujemo, osvajao je brojne nagrade na izložbama oldtimera. Posebno se ponosio sitnim detaljima koji su potvrđivali tko je nekad sjedio u odjeljku za putnike.

Dvije jugoslavenske zastave s pripadajućim kromiranim jarbolima, dvije izvorne jugoslavenske registarske pločice i vozačeva kapa samo su dio predmeta korištenih dok je Tito sjedio u njemu.

OVAKO BI SFRJ IZGLEDALA DA SE OSTVARIO TITOV PLAN

Neki povjesničari smatraju da je Tito želio još veću, moćniju Jugoslaviju, koja ne bi bila samo regionalna sila, već i svjetska

Neki se danas s nostalgijom sjećaju Jugoslavije, smatraju kako se tada živjelo bezbrižnije i sigurnije, a drugi smatraju kako je Jugoslavija bila umjetna tvorevina koja je silom desetljećima pokušavala na okupu i u zajedništvu održati nespojive narode.

Međutim, tko zna kakva bi sudbina Jugoslavije bila da je kojim slučajem ostvaren u javnosti malo poznat plan Josipa Broza Tita.

Neki povjesničari smatraju da je Tito želio još veću, moćniju Jugoslaviju, koja ne bi bila samo regionalna sila, već i svjetska.

Povjesničarka Sabrina Ramet za Blic je rekla kako je SFRJ pod Titom htjela stvoriti integralnu Jugoslaviju, koja bi uključivala pogranična područja oko Jugoslavije: Grčku, Traciju (ili Trakiju), Albaniju, Bugarsku, bar jedan dio austrijske Koruške, kao i cijelu talijansku provinciju Furlanija-Julijska krajina.

Među pristalicama jugoslavenskog iredentizma bili su i monarhisti i republikanci u doba prije stvaranja Jugoslavije 1918. godine. Sabina Ramet se poziva i na izjavu političara Svetozara Pribćevića da bi se Jugoslavija trebala prostirati “od Soče do Soluna”.

Možda najčudnije na ovoj karti djeluje to što su kao dio Jugoslavije navedene i Bugarska i Albanija.

Ipak, navodi se da je politički pokret Zveno u Bugarskoj podržavao ideju uključenja Bugarske i Albanije u zajedničku državu Južnih Slavena. Pokret Zveno sudjelovao je u državnom udaru u Bugarskoj 1934. godine.

Zahtijevali su savezništvo s Francuskom i uključivanje Bugarske u Jugoslaviju. Čak je i britanska vlada tijekom Drugog svjetskog rata podržala ideju stvaranja Velike Jugoslavije, kao odgovor na pristupanje Bugarske Silama Osovine.

Nakon Drugog svjetskog rata, Tito je objavio da Jugoslavija polaže prava na Trst i cijelu Karinciju, uključujući Austrijsku Korušku.

“Oslobodili smo Korušku, ali su međunarodni uvjeti bili takvi da smo je morali privremeno napustiti. Koruška je naša i mi ćemo se za nju boriti”, poručivao je Tito.

Osim toga, pojavila se zanimljiva karta koja projicira kako bi SFRJ izgledala da su se Titovi planovi obistinili, i to u dva slučaja:

* da je maršalova vizija uključivala Albaniju i djelove Rumunjske i Grčke, uključujući i Solun

* da je Bledski sporazum između Tita i Dimitrova uključivao integraciju Bugarske u zajednicu jugoslavenskih zemalja

Autor neobične karte ističe da bi u nekom “paralelnom svemiru” komunistička revolucija u Grčkoj barem djelomično uspjela, čime bi se neki djelovi zemlje odcijepili i pridružili Jugoslaviji. Isto se odnosi i na Vlašku, bivšu kneževinu, a danas povijesnu pokrajinu Rumunjske.

Da se kojim slučajem ovaj ipak nevjerojatan scenarij dogodio, Jugoslavija bi se prostirala, kako se u tekstu navodi, od Celovca, odnosno Klagenfurta do Istanbula.

VOLJELI SMO OVAJ KREM: OMILJENA KRAVICA SFRJ JE MISTERIOZNO NESTALA, A ZNATE LI ZAŠTO? (VIDEO)

Sa sigurnošću možemo reći kako nije bilo kuće u bivšoj Jugoslaviji koja negdje na policama nije imala posudu nasmijana kravice. Oni stariji znaju šta se nekada nalazilo u ovom interesantnom posuđu, naravno, radilo se o preukusnom kremu – KINDER LADA.

Većina zna priču o tome kako je Kinder Lada nastala, a za one koji ne znaju, slijedi malo podsjećanje.

Naime, 70-ih godina prošlog stoljeća u fabrici “Ferrero” u Italiji marketinški stručnjaci tražili su načina kako da “Nutellu” ubace na zatvoreno jugoslovensko tržište. Zbog toga su stvorili jedinstveni krem namaz, a licencu za proizvodnju dali fabrici “Podravka” iz Hrvatske, a uslov je bio da se ovaj proizvod pravi od istih sastojaka koje “Ferrero” koristi u pravljenju “Nutelle”.

Decenijama smo uživali u Kinderladi, međutim nje već godinama nema na policama prodavnica.

Kada se Jugoslavija raspala, “Nutella” se počela pojavljivati na policama bosanskih, hrvatskih, srpskih, slovenačnih, crnogorskih i makedonskih prodavnica, te je tako “Ferrero” odlučio da im Kinder Lada više nije potrebna.

Iako je Kinder Lada imala veliku prodaju, oni su ipak forisirali svoju “Nutellu